Hrvati Središnje Bosne, pogotovo Busovače i Zenice, imali su, nažalost, priliku dobro ga upoznati još početkom 1993. godine, piše Slobodna Dalmacija. Zapovijedao je 7. muslimanskom brigadom Armije BiH, čiji pripadnici potpisuju prvi zločin u bošnjačko-hrvatskom sukobu. Riječ je o selu Dusini, koje je katastarski pripadalo Zenici, ali su desetljećima njegovi stanovnici bili usmjereni ka Busovači. Allahovi ratnici, kako su sami sebi voljeli tepati, upali su u Dusinu i istoimeni zaselak, u kojemu su živjeli Hrvati, u zoru 26. siječnja 1993. godine. Dva dana prije već se počelo kuhati oko Busovače, koja se našla u okruženju 12 tisuća bošnjačkih vojnika.
“Uz povike ‘Allahu ekber‘ pripadnici 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH zarobili su pripadnike HVO-a i 40 hrvatskih civila iz susjednih sela u mjesnoj zajednici Lašva čije su većinsko stanovništvo činili tadašnji muslimani, što dokazuje činjenicu kako HVO nije imao motiva napadati selo, odnosno, da je tzv. Armija BiH planski, ‘oslobađala‘ Dusinu od Hrvata”, napisat će u siječnju 2018. godine, na 25. godišnjicu zločina, novinarka i književnica Glorija Lujanović, koja je godinama nakon rata nastavila istraživati zločine.
Onako malobrojni i izolirani Hrvati iz Dusine nisu imali puno šanse. Patkovićevi vojnici prisilili su ih na predaju, a potom su ih odvojili u dvije grupe – jedna grupa išla je u živi štit, a drugu su smjestili u kuću Stipe Kegelja.
– Ja sam išla na brdo u živi štit i zvala sam muža, koji je gore bio, i govorila da ne pucaju prema njima jer će nas ubiti. Tako je odlučeno da moj muž i ostali iz HVO-a idu pregovarati s pripadnicima ABiH u Zenicu – svjedočila je u Haagu, ali i pred domaćim pravosudnim organima, Željka Rajić.
Odlazili su jedan po jedan
Pregovora nije bilo, nego su se bošnjački vojnici okrutno obračunali s pripadnicima HVO-a i civilima. Željkinu suprugu Zvonku Rajiću, nakon stravične torture koju je prošao, izvađeno je srce, a ostali su likvidirani. Njih desetorica. Ostali su deportirani, a kuće su zapaljene.
– Oni su jedan po jedan odvođeni. Mi smo šutjeli i osluškivali. Čuli bi se pucnjevi i ti se muškarci nisu vraćali – prisjetila se svjedokinja krvavog 26. siječnja 1993. godine.
Marinko Ćosić iz Busovače po majci vuče korijene iz Dusine. U pokolju je izgubila tri brata i dva bratića, tako da je iz te loze Kegelja danas jedina preostala. Marinko zajedno s rodbinom i suborcima (otprije dvije godine vodi Udrugu dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO-a u Busovači) svake godine na dan zločina odaje počast žrtvama i ne dopušta da sve padne u zaborav.
– Šerif Patković objektivno je odgovoran za zločin u Dusini jer je zapovijedao 7. muslimanskom brigadom. Prema informacijama kojima raspolažemo, on se u trenutku zločina i nalazio na području Dusine, Lašve. Znao je i morao znati za strijeljanje 10 ljudi. Jednoj od žrtava, Mladenu Kegelju, odsječene su uši i izvađene oči, i to u lokalnom mejtefu (manjem vjerskom objektu). To nitko ne može napraviti na svoju ruku. Da je i jedno smaknuće, puno je, a ne ovakav zločin. Znači, sve je bilo organizirano i dogovoreno da se počini zločin, zastraši Hrvate i na kraju da ih se otjera – uvjeren je Ćosić.
Kad se u Haagu sudilo Tihomiru Blaškiću, spomenut je zločin u Dusini koji se dogodio skoro tri mjeseca prije onoga u Ahmićima, koji se stavljao na teret generalu HVO-a. Patković, kao i nadređeni mu zapovjednik iz Trećeg korupsa ABiH Enver Hadžihasanović, zanijekali su bilo kakav zločin nad Hrvatima. Iako je Željka Rajić posvjedočila da joj je u Dusini prišao čovjek koji se predstavio kao Šerif Patković Geler i pohvalio se da joj je ubio supruga, Haagu, kao ni pravosuđu BiH, to nije bilo dovoljno da detaljno istraži Patkovića. Na koncu je tek jedan nižerangirani pripadnik ABiH osuđen na 14 godina zatvora.
– Mene ne iznenađuje da se baš Šerif Patković stavio na raspolaganje Hamasu. Mi Hrvati Središnje Bosne znamo tko je on i kako razmišlja. Bili smo prije 30 godina žrtve takvih vjerskih fanatika, prije bilo koga u svijetu. Mjesta poput Dusine – u koju se nije vratio niti jedan Hrvat, niti je obnovljena iti jedna kuća – bilo je na desetke, počevši od susjedne Donje i Gornje Višnjice, Brda…, pa do Kaknja i drugih gradova. Pa samo u Zenici je prije rata živjelo 23 tisuće Hrvata. Sada ih je oko dvije tisuće. Zar netko misli da ti ljudi ne vole svoje domove, svoja ognjišta pa se ne vraćaju?! Pa vidjeli ste da su i nakon rata ubijani hrvatski policajci u Travniku. Sve su to odradili bivši pripadnici 7. muslimanske brigade – veli Ćosić.
‘Ne brini, Nešiću…‘
Da je Patković i nakon rata bio u milosti politike, pokazuje i činjenica da se našao na dužnosti ministra za boračka pitanja Zeničko-dobojskog kantona, a bio je i savjetnik ministra branitelja Federacije BiH. U jednoj epizodi predvodio je i prosvjed branitelja pred državnim institucijama, dok se u posljednje vrijeme, osim od optužbi za ratni zločin, mora braniti i od onih za nenamjensko trošenje i kupovanje terenca u jednoj udruzi.
– Ja sam iskaza oko Dusine dala puno, počev od Haaga pa dalje. Ne znam što više mogu reći na tu temu i ima li smisla – poručila nam je preko posrednika Željka Rajić kad smo htjeli s njom razgovarati ovih dana.
Sama Patkovićeva najava da se stavlja na raspolaganje Hamasu zabrinula je ministra sigurnosti BiH Nenada Nešića. Zato se obratio Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).
– Imajući u vidu činjenicu, kao i prošlost ove brigade, u čijem je sastavu bio i odred “El mudžahid”, kao i činjenicu da je odlazak na strana ratišta kazneno djelo propisano Kaznenim zakonom BiH, potrebno je da nas informirate jeste li poduzeli zakonom predviđene radnje iz vaše nadležnosti te, ako niste, da ih odmah poduzmete i o saznanjima obavijestite ovo ministarstvo – glasio je Nešićev nalog otprije dva dana.
– Ne brini, Nešiću, tvoji su prsti simbol presuđenog genocida, a moji svjedoci o onom koga se bojimo i kojem se klanjamo – odgovorio mu je Patković preko Facebooka