Nakon što smo svi „ohladili“(ako smo još uvijek), svoje glave od vrućih dočeka Nove 2024.godine, u mnogima od nas se miješaju emocije viđenim, u nekima misli de ja vu(već viđene), u nekima ni jedno ni drugo jer ih dočeci Nove i novih godina odavno ne zanimaju, jer nemaju s kim, nemaju s čim, jer se nemaju radi čega radovati još jednoj Novoj godini koja im ionako ništa dobroga neće donijeti, barem tako razmišljaju.

Njihova skepsa proizlazi iz „vrtuljka sreće“kojeg vrte uvijek jedni te isti krupijei, uposlenici kazina i gdje uvijek jedni te isti igrači ili krupne ribe dobivaju najveće jack potove, odnosne najbolje pozicije u društvu, dok oni koje dočeci novih godina ne zanimaju o tome mogu samo sanjati ili maštati.

No, bez obzira što se ogroman broj takvih koje nove godine ne zanimaju i iste dočekuju ili nikako ne dočekuju u 24,00 u prijelazu 31.12.do 01.01.svake godine u svojim skromnim domovima, bombardirani su informacijama s nezaobilazne TV, ili društvenih mreža kako te iste nove godine dočekuju oni igrači i njihovi krupijei u „vrtuljku sreće“ u kojemu ovi potonji nemaju mjesta.

Kao i svake i ove su godine upriličeni dočeci Nove 2024.godine po trgovima i ugostiteljskim objektima diljem lijeve naše, BiH, i tzv“regiona“kako mu tepaju nepopravljivi jugonostalgičari s kojima se nije raskrstilo koncem 1995.godine a trebalo je.

Ovdje je zapravo manje bitno kako su i gdje „istočni susjedi“ ili njihovi folkloraši dočekali Novu 2024.godinu jer je to njihova stvar, i odraz njihove kulture, ali je jako bitno gdje su i kako dočekali Novu godinu Hrvati u RH i u BiH.

Promatrajući dočeke diljem „lijeve naše“ a ne lijepe naše kako je to trebalo biti da se zamijetiti kako su hrvatske gradove i ugostiteljske objekte i u RH i BiH zaposjeli srpski i muslimanski estradnjaci ili folkloraši, uz čije taktove je plesala razuzdana, nadrogirana, i alkoholizirana hrvatska omladina od koje se sutra očekuje nastavak Hrvatskog tisućljetnog sna. Nekadašnjeg „hrvatskog proljeća.“

Ovo već odavno više nije izdvojeni slučaj koji se tiče samo Prijovićke, Lepe Brene, Dragane Mirković i sličnih srpskih nakinđurenih turbo-folk, izvođačica u čijim nastupima ima čak i primjesa pornografskog striptiza i materijala, jer su Hrvatske kulturne i glazbene prostore u RH i BiH zaposjeli i Željko Joksimović, u Mostaru, Dejan Matić, Kupres, Zdravko Čolić u Dubrovniku, dok su pojedine hrvatske glazbene zvijezde poput Severine, otišle u Budvu, a prije toga Srbiju su pohodili Grašo, Gibonni(i sad bi neke usijane glave upriličile zajednički koncert Gibe i Thompsona), Rozga, Badrić, Tereza, Doris itd. itd.

Promatrajući taj koloplet i mješavinu njihovih glazbenika amo, naših tamo čovjek ne može a da se ne upita zašto su konačno ratovali Hrvatski branitelji i domoljubi?

Jesu li ratovali kako bi svoju domovinu obranili od ovih s istoka ili su pak ratovali kako bi ove pustili da na perfidan i lukav način kad to već nisu učinili u Domovinskom ratu vrate neku novu Jugoslaviju u tom nekom tzv“regionu“gdje ionako svi pričamo istim jezikom i svi „razumemo“jedni druge.

Regionu kojemu ionako svi mi tzv“Balkanci“pripadamo htjeli ne htjeli priznati. Balkanci-divljaci koje je netko drugi zavadio, gurnuo u rat da se kolju jedni s drugima, da bi nakon tog silnog klanja opet s istoka progurao onu vječnu tezu srpskog sveta:“ko nas bre zavadi“, a koja teza je zaživjela ne u Domovinskom ratu već odmah nakon njega.

Mi tupavci kojima treba „tuđi ćaća“da nas uči pameti kad sami to ne znamo. Glupani koji ne znamo cijeniti tko je bio drug Tito kojeg na dočeku u Sarajevu oživljuju oni kojima fali Jugoslavija, i neko ljepše prošlo svršeno vrijeme, i više im ne koristi mrtav Tito već ga hoće živog, a kad im je progovorio s ekrana oduševljene Sarajlije i njihovi gosti pali su u delirij.

Gradonačelnik Grada Mostara se oduševljenim Mostarcima obraća s pozornice odašiljući im poruke o jednom jedinstvenom gradu Mostaru, koji može biti primjer multietičnosti, multikulturalnosti, multisekularnosti, u cijelom svijetu ,kao da tim istim gradom s obje strane i samom Neretvom , nisu tekle rijeke Hrvatske pa čak i muslimanske krvi koja čeka, kojoj treba tako malo kako bi ponovno potekla, a to je bilo jučer, prije kojih tridesetak i nešto godina, na pozornici na kojoj ih je tu novogodišnju noć zabavljao Srbin Željko Joksimović, tzv“regionalna“zvijezda čiji su pompozni nastup u toj novogodišnjoj noći svi hrvatski i regionalni mediji najavljivali mjesecima prije.

Medijski popraćen nastup Joksimovića kao što su medijski od MS medija popraćeni nastupi Prijovićke u Zagrebu, a sada Lepe Brene, sutra nekog trećeg i tako dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom u šutnji osviještene Hrvatske javnosti nemoćne išta poduzeti. Nemoćnih i ušutkanih hrvatskih branitelja, pa čak i molitelja krunice po hrvatskim trgovima.

Ja, dolje potpisani Branitelj HVO-a Vlado Marušić ,ne sam, priznajem i pred Bogom i ljudima kako se u svemu ovome jako loše snalazim.

Priznajem također kako mi jako nedostaje Oliver Dragojević koji je rezolutno u više navrata odbio nastupiti u Srbiji jer nije htio a ni mogao nastupiti u državi koja je izvela brutalnu agresiju na njegovu državu i toga se stava držao do svoje prerane smrti.

Ja se svrstavam na stranu onih rijetkih hrvatskih glazbenih zvijezda čija zvijezda će uvijek sijati i nikada se neće ugasiti a oni su Mišo Kovač i Marko Perković Thompson koji nikada više neće nastupiti u toj agresorskoj državi koja je nanijela toliko zla hrvatskom ali i drugim narodima i narodnostima s područja te bivše zločinačke Jugoslavije.

Mnogi će nakon ovakvih mojih riječi reći a to su pripadnici ove najnovije Z generacije kako ja još uvijek živim u vremenu Domovinskog rata od kojeg je prošlo evo punih 29 godina gdje se mnogi koji dočekuju nove godine sa srpskim estradnjacima nisu ni rodili i uopće ih ne zanima tko je tko, koje je boje kože, koje nacije, vjeroispovijesti, živi li ili ne živi u crkvenom sakaramentalnom braku, nevjenčan, da li je rastavljen, živi li u istospolnoj zajednici, ili u zajednici sa životinjom ili lusterom.

Njima se jednostavno živo fućka za mene, moje stavove, moja gledišta, moja razmišljanja, koja su zatucana, zaostala, luzerska, predhistorijska, jer je mene i ovakve kao što sam ja davno pregazilo vrijeme, sukladno onoj“prohujalo s vihorom“ili „zameo ih vjetar“, jer njih zanima samo zabava u neograničenim količinama, bilo s kim, bilo s čim, bilo kada i bilo gdje.

Svjestan ili nesvjestan toga ja se neću i ne mogu promijeniti jer živim u uvjerenju kako ovakvih kao što sam ja ima još samo što se skrivaju zbog niza razloga.

Neki jer im je sve svejedno svjesni kako ništa ne mogu promijeniti pa su se pokrili ušima i šute.

Neki bi ali nemaju mogućnosti.

Neki imaju mogućnosti ali ne bi.

Dok se ovakvi kao ja promišljaju što bi napravili ovi s istoka koriste gužvu i truju našu omladinu, naš narod, naše kulturne i vjerske objekte, naš mentalitet, jer svojim smradom zagađuju okoliš koji se poput dima baruta upija pod kožu, u misli i navike onih koje boli k…c što su nas estradnjaci s istoka kulturno u mirnodopskim uvjetima okupirali kad to nisu mogli u vrijeme Domovinskog rata.

Toj novoj generaciji se živo j..e za mnom i za mojim stavovima, ali za razliku od njih ja neću upasti u njihovu zamku jer ih neću pustiti na miru a poglavito organizatore takvih dolazaka istočnjaka na naše glazbene i kulturne prostore .

Ne mogu im zabraniti dolaske jer mi to zakon ne omogućava, ali ću svakim danom koji dolazi u svakoj prilici života svoga ukazivati svima onima koji žele slušati, pa čak i oni koji to ne žele kako Hrvatski Branitelji, domoljubi i svi oni kojima je lijepa naša na srcu a ne u džepu ne žele takvu mironodopsku okupaciju hrvatskih prostora u bezbroj slika.

Kome će prije dodijati to ćemo tek vidjeti. Onoj novokomponiranoj Z generaciji vrijeme znatno brže prolazi nego meni i ovakvima kao što sam ja jer su oni sebi nametnuli ritam koji neće moći pratiti, jer to je ritam koji ubija one koji ga prate. A nama nema što proći jer nama je vrijeme svakako prošlo, ta sami su to rekli. A naše vrijeme premda je prošlo nikada proći neće.

Vlado Marušić/braniteljskiportal.ba