Koliko puta u životu je svatko od nas čuo kako netko obuzet jakim emocijama zbog neprilika, nepravde, teške životne situacije u koju su ga uveli drugi ili je u njih pak upao sam svojim nepromišljenim i neracionalnim odlukama viče:“Sve ću vas pobiti majku vam j…m“.
Odista nema čovjeka koji takve povike nije čuo barem nekoliko puta.
No, kada takve izjave , povici ili prijetnje pa taman putem mobilnih telefona upute naši mladi, kao što je to ovih dana učinio srednjoškolac strukovne škole u Ljubuškom, onda se svi odreda moramo zapitati dokle smo stigli i gdje nas to putovi vode.
Taman da taj srednjoškolac to nije mislio ozbiljno, trebamo se zamisliti zbog istih ili sličnih situacija koje su se dogodile ne tako davno u Srbiji, dok se to događa kontinuirano u najrazvijenijim državama svijeta a poglavito u SAD-u.
Duboko svjesni kako društvene mreže i Internet nude bezbroj mogućnosti dostupnih svima pa i našim mladima, unatoč mjerama koje pojedine škole u zadnje vrijeme primjenjuju a tiču se zabrane mobitela u školama ti sadržaji ostaju i dalje dostupni našim mladima koji oponašaju takve ili slične sadržaje koji postaju sve rizičniji po njihov život, zdravlje i imovinu, a posredno po život, zdravlje i imovinu drugih ljudi koji s njima nemaju nikakve sveze a mogu od njihovih“nestašluka“jednako stradati.
Tko je tu zakazao? Čovjek, obitelj ili sustav?
Možda je pak dijelom odgovorna i naša Sveta Katolička i apostolska crkva koja preko svojih duhovnih pastira nije učinila najviše što je mogla kako bi vjeru približila našim mladima s praktične strane.
Ponekad teorija nije dovoljna sukladno onoj Goetheovoj:“Teorija je siva ali je zeleno drvo života!“
Ipak kako učiniti da to drvo života ostane zeleno, da ga ostavimo zelenim kako bi dalje davalo hlad umornim ljudima i životinjama, našoj umornoj djeci, ispražnjenoj od svih obzira i osjećaja.
Trebamo li im uvoditi sve veće zabrane u obiteljima, školama, u društvu ili bi pak trebali poraditi s njima nekim drukčijim metodama koje nalikuju njihovim?
Kako se god trenutak u kojemu se nalazimo sagleda s više kutova i aspekta ostati će onaj jedan trajan i nepobjediv trenutak a on je ljubav.
Jer istinska i iskrena ljubav pobjeđuje sve. Prijetnje, mržnju, zavist, ljubomoru, prisilu, prevaru, odustajanje, napuštanje, nevjeru, dugovanje, pa čak i posesivnu ljubav…. I sve drugo.
Ukoliko priđemo s tim trenutkom ovjenčanim ljubavlju prema našim mladima velika je vjerojatnoća kako će se u njima taj plamen mržnje:“Sve ću vas pobiti“gasiti prije i brže nego li šmrkom vatrogasnog aparata ili pak nepopularnim represivnim mjerama.
A taj trenutak ljubavi kao najjače oružje u našim rukama trebamo koristiti svi. Roditelji, učitelji, vjeroučitelji, rodbina, kumovi, prijatelji i poznanici onih kojima je vikanje“Sve ću vas pobiti“alibi za njihove promašene trenutke života.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba