Već tridesetak godina tvrdim, a i uvijek se slatko nasmijem, kad mi netko spomene jednu od najvećih prevara naše novije povijesti, o najgenijalnijem institutu koji je Udba izumila ikad, a riječ je o tzv. pomirbi.
Neke navike su vječne. Osim spomenika Smoji splitska gradska vlast ide dalje u promociji vrijednosti. Kako vidimo, razni oblici pojavnosti su pitanju.
Elem, za pjevanje hrvatskih pjesmica ide se u pržun, a jugoslavenske mogu, i uz najveće javne počasti, piše na svom Facebooku politički analitičar Ivica Granić.
Kad je ‘lijevo krilo’ u pitanju, nema ekstremizma, a niti pjesama koje slave zločin.
Jer zločina nema.
Zločin sam po sebi nije zločin, ako ga ‘odabrani’ počine. I onda, slijedeći logiku, možeš pjevati što god hoćeš.
Partizani su, općepoznato je, počinili nevjerojatne zločine, ali jeste li ikada čuli da postoji iti jedna partizanska zločinačka pjesma? Nema! Zbog čega? Jer, nema zločina!
I onda se, kao dogradonačelnik, pored prve supruge, možeš isprsiti u prvom redu, i pjevušiti partizanske.
Osim što se dogodila obrnuta lustracija, kako vidimo, vala baš smo se pomirili.
Parafraziravši pokojnog Delića, pa koja je to prevara bila, ljudi moji.
Nije mi namjera soliti pamet ikome, ali je li moguće da su Hrvati baš toliki politički naivci.
Ne znam ni zbog čega se kod nas često pjeva ona kitica iz Gundulićevog povijesno romantičnog epa Osman ‘Kolo od sreće uokoli,
vrteći se ne pristaje,
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje’. To kod nas jednostavno nije točno. Kod nas tko bi gori, gori osta, a tko doli, doli i ostaje. Trajno. Jer se na vrijeme, eto, znao pomiriti.
P.s. neka nama naših Rvatina. Oni su to nama i tadan lijepo protumačili.
Crodex.net