U nedjelju, 23. kolovoza obilježit ćemo – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma…
Sjetit ćemo se mnogih koji su stradali ili bili ubijeni od jednog od ova tri zla.
Tako će na taj dan premjer Republike Hrvatske Andrej Plenković i ministar Oleg Butković posjetiti Goli otok, jedan od simbola stradanja Hrvata, ali i drugih, u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita.
Plenković je odlično odabrao mjesto gdje će zapaliti svijeću i pokloniti se nevinim žrtvama komunizma. Naime, ovaj otok je poznat kao „Hrvatski alcatraz“, a osnovan je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Bio je aktivan od 1948. do 1989. Ovdje su bili zlostavljani i mučeni, pa i ubijani i politički zatvorenici, staljinisti i oni koji su se protivili Titovu režimu. Statistički podaci pokazuju da je tu istodobno bilo smješteno preko 3.500 zatvorenika, ukupno više od 16.000 tijekom godina, a na stotine je umrlo od posljedica bolesti, gladi, iscrpljenosti. Tu su jedno vrijeme bile zatvorene i žene, a kasnije su premještene na jedan od susjednih otoka, Sveti Grgur.
Goli otok
Nu, kad je već premjer odlučio posjetiti Goli otok, bolje bi bilo da je umjesto ministra Olega Butkovića sa sobom poveo ministra policije Davora Božinovića, ali i neke od predstavnika Državnog odvjetništva i Uskoka. Naime, sramotno je da ni nakon toliko godina od zatvaranja ovog strašnog Titova logora još nitko nije odgovarao, a nitko nema ni točan popis ljudi koji su ni krivi ni dužni ostavljali zdravlje i živote. Neki su ovdje bili mjesecima i godinama zatvoreni i mučeni samo za to što su vikali „Živio Staljin“, kao što su to radili i u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su Tito i Staljin bili dva oka u jednoj glavi.
Toga dana, hrvatski domoljubi posjetit će i brojna druga mjesta, od Maceljske šume, pa do Stare Gradiške i Jazovke, gdje su komunisti mrcvarili i ubijali nevine Hrvate.
Zapravo, nema mjesta diljem Hrvatske gdje se nisu dogodili i komunistički zločini.
Ali… naprosto je neshvatljivo da se ukazuje na zločine, ali ne i na – zločince, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca.
Evo, nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata zatvarali su i osuđivali ljude i zbog tzv. zapovjedne odgovornosti, a pitanje svih pitanja – gdje su komunistički zločinci, bivši pripadnici KOS-a, UDB-e i drugih zločinačkih organizacija uvijek ostaje mrtvo slovo na papiru.
Stoga, kad se prisjećamo žrtava nacizma, fašizma i komunizma (jesu li agresori na Hrvatsku i BiH bili fašisti…?) uvijek se trebamo prisjetiti i njihovih zločinaca, a osobito one koji su krivi što dosad ni jedan nije završio na optuženičkoj klupi, a kamoli u nekom od logora.
Često se može čuti da trebamo oprostiti zločincima. OK, mi to i činimo, ali kako im oprostiti kad se oni uglavnom ne žele ni ispričati, ne žele reći ni „oprosti“?
Dakle, vrijeme je da se jasno i glasno postavi pitanje: gdje su zločinci totalitarnih i autoritarnih režima, odnosno zbog čega ih se „štiti“ i ne progoni?
Autor:Braniteljskiportal / Mladen Pavković