Heroji ,istinski Hrvatski branitelji HVO-a, URB HVO-a ŽZH, invalidi, stradalnici, domoljubi i članovi njihovih obitelji, vide veliki problem širenja turbo folk kulture među mladima u ŽZH. No ono što je posebno zabrinjavajuće je da Gradovi Široki Brijeg i Ljubuški, općine Posušje i Grude šute na takva dešavanja, premda se isti organiziraju u dane vikenda u poznatim okupljalištima naših mladih dok se u nekima cjelodnevno vrte takve „muzičke idiotarije i bezvezarije.“.
Dok je čitava domoljubna Hrvatska i dijaspora, više nego ikad prije, dostojanstveno odavala počast žrtvama velikosrpske agresije u Vukovaru i Škabrnji u pojedinim kafićima i okupljalištima naših mladih se događala invazija srbijanskog turbo kič folka tzv. „cajki“. Kako bi nova kvazi kulturna agresija s istoka možda bila u javnim medijima prikazana ili opravdavana kao trend i nedostatak glazbe hrvatskih izvođača, organiziranje „inostrane“ najmizernije kafanske zabave od strane određenih interesnih skupina u ŽZH i šire je apsolutno neprihvatljivo i isto predstavlja obrazovni, kulturni i moralni debakl, ne samo naše vlasti već svih nas koji šutimo na takva dešavanja, gdje ne smijemo izostaviti niti neke naše duhovne pastire, čast izuzecima.
Iživljavanje nametnutih lidera takvih nekulturnih manifestacija nad našom neotesanom i neobrazovanom omladinom ogledaju se na samim takvim događanjima gdje se prolijevaju i zalijevaju alkoholna pića u potocima neovisno prave li te potoke muškarci ili žene, negdje čak i više žene, gdje vladaju blud, psovka i nemoral najgore vrste a svi smo vjernici, kršteni i pohodimo Svete Euharistije, što je prevršilo sve mjere i granice zdravog razuma, ukusa, pristojnosti i kulture .
Takva okupljališta se pretvaraju u balkanske kafane dok će vodeći ljudi Širokog Brijega, Ljubuškog, Posušja i Gruda u dnevnim prigodama izjavljivati kako su općine i gradovi kojima upravljaju primjer ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvitka, čak i preporoda i na nivou BiH. Ako im je kulturni napredak sve učestaliji nastupi turbo-folk izvođača na ovim prostorima onda im možemo samo aplaudirati čak i na ulazima naših crkvi. Aplaudirati im moramo toliko da ne mogu doći do riječi od naših aplauza.
O ukusima i trendovima može se pokrenuti polemika, no ne i na odobravanje organiziranja zabave najprimitivnije razine za iživljavanje i sprdnju po ukusu organizatora takvih nakarada. Konačno tko su i odakle su ti sekretari takvih četničkih derneka na prostorima ŽZH?
Na takvo pitanje se ne može reći samo jednim odgovorom. No, očito je kako takve organizatore treba tražiti i pronalaziti u određenim interesnim lobijima među ugostiteljima, koji imaju svesrdnu podršku unutar aktualne političke vlasti u ŽZH, MUP ŽZH, gospodarstvenicima pa čak i sredstvima javnog priopćavanja kojima Jugoslavija još uvijek viri iz svake pore na tijelu.
Što reći na ovo osim da se gradovi i općine u ŽZH nastoje gurnuti u blatno dno, no možda ima još i nešto gore ukoliko ovako javno ne progovorimo i konačno se ne suprotstavimo sveopćoj degradaciji naših gradova,općina i njihovih stoljetnih glazbenih, kulturnih, tradicijskih i domoljubnih vrijednosti.
Ima li kraja ovoj kulturnoj agresiji i devastiranju obrazovanja, kulturnih vrijednosti i morala od strane pozicionirane ekipe ili je to tek početak potpune bizantske okupacije i terora u ŽZH uz nametanje „kvazi kulture“ i kič ukusa dotepenjaka i njihovih potomaka u novu hrvatsku državu, vrijeme će pokazati.
Minoriziranje naroda zapadne, srednjoeuropske kulture i nametanje, sa više razina, neprihvatljive istočnjačke kafanske kvazi kulture „čaše lomom ruke mi krvave, ili vino točim a vino ne pijem“ i to od strane kulturno zalutalih neodgojenih i neobrazovanih elitista odgajanih u mračnim cajkaškim klubovima, sada nije samo trendovski fenomen, nego problem apsolutne kulturne agresije.
Ona je potpomognuta bombardiranjem medijima o navodno mega uspješnim i popularnim turbo-folk primitivnim poskočicama koje su nametnute unutar prostora, poput Aleksandre Prijović koja je mjerilo uspješnosti čak i za neke Hrvatske glazbene izvođače koji uspješnost cijene po broju rasprodanih Arena, a ne po vrijednostima takve glazbe nespojive s hrvatskim kulturnim, nacionalnim, tradicijskim i vjerskim identitetom, koji nije reagirao na kulturološku degradaciju glazbe, mode, komuniciranja i vrijednosti modernog društva. Muzika za idiote postaje mainstream i prihvatljiva unutar dijela korumpiranog i moralno devastiranog društva, kao očiti odraz sveopće degradacije.
Povijest protječe u generacijskim ciklusima, koji se izmjenjuju svakih dvadesetak godina, a svaki ima svoje posebnosti. Ovaj cirkuski period kvazi kulture kafanskog kiča i idiotizma odraz je sveukupnog stanja u društvu. Stanja društva u kojem pojedini eminentni hrvatski glazbenici poput Gibonija, Petra Graše, Tončija Huljića, Stjepana Hausera koji baca znojne ručnike povampirenim beogradskijm p…….ma, Tereze Kesovije, Doris Dragović, Jelene Rozge,da ne zaboravimo već davno izopačenu i prosrpski orijentiranu Severinu, te mnogih drugih koji ugovaraju svoje nastupe diljem Srbije, gdje po inerciji slijedi odgovor njihovih cajkača i izvođača koji okupiraju Hrvatsku i naše hrvatske prostore svojom istočnjačkom „muzikom“ čiji vrhunac ovih dana slavi svima nama nametnuta Aleksandra Prijović. Svih njih koje krasi ono čuveno srpsko geslo stvoreno kao mit poslije rata:”Ko nas bre zavadi?”
No, kao utjeha nama koji se svim svojim srcem, dušom i cijelim svojim bićem borimo protiv nastupa hrvatskih izvođača u Srbiji, a potom i nastupa njihovih izvođača na našim prostorima ostaje činjenica kako pojedini Hrvatski vrhunski glazbenici nikada nisu niti će nastupiti u Srbiji a oni su Marko Perković Thompson, Mišo Kovač i pokojni Oliver Dragojević kojima možemo biti zahvalni do groba na takvom stavu koji neće umrijeti nikada jer je identičan stavu čistog, neokaljanog hrvatskog domoljubnog tkiva koje nije na prodaju, jer je u to tkivo utkana krv tisuća hrvatskih Branitelja i domoljuba u Domovinskom ratu i kroz Hrvatsku povijest.
Identificiranje sa uvoznim neukusom s istoka produkt je bunta i nezadovoljstva na period metamorfoze društva kojem svjedočimo i kojeg smo sudionici. I svi u toj anomaliji nosimo jedan dio krivnje i odgovornosti. Najveći zasigurno ljudi na pozicijama koji su za to plaćeni ili to žele biti. Od njih se očekuje, a to je između ostalog zaštita i promicanje kulturnih i povijesnih vrijednosti svoga grada i svoje općine.
Kulturna ŽZH uvijek je znala prepoznati duh vremena i sasvim sigurno ima snage za novo buđenje, kreiranje i promoviranje svoje kulture u svojim gradovima i općinama i nikada neće prihvatiti nametanje kulture „sakupljača perja“ po našim hrvatskim prostorima.
I za kraj drugovima i sekretarima iz kafanskih krugova koji organiziraju takve „kulturne manifestacije“,kao i krugovima iz političkih institucija te njihovim satelitima poručujemo: „Istinski Branitelji i Domoljubi ŽZH za čiju su slobodu položili život mnogi branitelji i civili znajte kako nećete naše Hrvatske prostore pretvoriti u srbijansku kafanu, jer za to nemate mandat, niti ćemo vam to ikada dopustiti. U skorijoj budućnosti ćete se morati jako dobro zamisliti prije nego li odlučite organizirati takve neukusne budalaštine na našim hrvatskim prostorima.“
URB HVO-a ŽZH