Sad kad ga nema, mogu, moram, trebam, iako sam i tada mogao, morao i trebao, napisati njegovo svjedočanstvo koje mi je pričao dok mi je milovao kosu dječačku, prirodnu, kudravu, nemirnu u svom naručju, vani pod hladovinom murve, od čijih smo plodova pekli rakiju pomiješanu s trešnjama, koje smo jeli, ne gledajući u njenu nutrinu ,ne bojeći se crva iz nje, baš onako kako nam je did(ćaćin ćaća)često znao reći:“od čega ću se najist ako ne od crva“.

A pričao mi je, poglavito meni jer je cijenio,(ipak ostaje pitanje je li cijenio ispravno ili pogrešno), kako ću ga ja razrogačenih očiju slušati, upijati svaku njegovu riječ s usana, drhtati u njegovom naručju, gladan, žedan, željan uvijek i iznova neke nove riječi, neke nove spoznaje što je on,(ćaća)vidio tog jutra 08.veljače 1945.godine ispod franjevačkog samostana u Širokom Brijegu.

Dok mi je pričao obojica smo znali kako ćemo podijeliti taj teret koji je on nosio u svom srcu, skriven od usana drugih, nešto zbog straha, nešto zbog naučene zatvorenosti od davnina, roda njegovog.

Tada je bila 1969.godina, koja i više, pa čak i kasnije dok sam bio gimnazijalac na Širokom Brijegu, pa čak i student u Mostaru kad mi je on(ćaća)pričao što je vidio tog jutra.

Svi su u selu znali kako se jučer(07.veljače 1945.godine) dogodilo nešto strašno, jer strašne i tragične vijesti se prenose brže od vjetra, brže od misli, brže od obične i svakodnevne tuge, brže od radosti, premda dosta puta ostaje potpuno nejasno kakvim metodama se te vijesti prenose, jer nije bilo sredstava komunikacija kao danas, pa je tako i vijest kako su partizani, zlikovci prigodom „oslobađanja“Širokog Brijega pobili-zapalili naše franjevce bacivši ih u fratarsko sklonište.

Najprije su protutnjali tenkom kraj njegove kuće rušeći sve pred sobom, iz smjera Cvrčkova potoka, prethodno preko Mokarskog polja, dok su se iz pravca franjevačkog samostana i obližnjeg brda Glavice čuli neprekidni pucnjevi i granate u razmjeni vatre između partizana i Nijemaca koji su osiguravali odstupnicu svojim snagama prema Mostaru.

Kroz maleni pendžer(prozor),njihove male kuće vidio je kako je jedan rafal pogodio jednog partizana na tenku s kojeg se on skotrljao i pao pored njega, gdje je u trzajima završio svoj ovozemaljski život napadajući samostan koji je drugo ime za bezvremensku ljubav, a svatko tko ubija tu ljubav od nje i pogiba i umire.

Tog jutra mu majke nije bilo kod ajvana. Pokušao ju je pronaći ali je nije bilo. Vođen instinktom, nekom slijepom strategijom misli krenuo je prema Samogradu, šumi ispod franjevačkog samostana koju od nje dijeli livada Bakamuša koju su naši fratri koristili za ispašu svojih krava, koje su od pamtivijeka u našem narodu označene kao „hraniteljice obitelji“a franjevačka obitelj u samostanu na Širokom Brijegu je uvijek bila jedna velika ,brojna obitelj s fratrima i časnim sestrama.

Nikome se od svojih vršnjaka kolega nije javljao, već je poput lopova, bešumno krenuo kroz Samograd na čijem bi kraju bacio pogled prema franjevačkom samostanu, barem je tako zamislio.

Skriven iza duvara,(kamenog zida) Samograda poput nekog lopova, neko je vrijeme nijemo promatrao što se događa oko i ispod franjevačkog samostana, da bi konačno vidio gusti, crni dim koji se dizao iz franjevačkog voćnjaka u podnožju crkve, upravo kod fratarskog skloništa, u koje su se oni sklanjali od partizanskih granata i pucnjeva.

Tada je ugledao neke žene, koje su u rukama držale upaljene svijeće i koje su molile kod tog mjesta. Pretrčao je Bakamušu ko bez svijesti, ko bez duše, činilo mu se u nekoliko koraka premda je to ne nekoliko koraka već kojih 200 metara.

Kod tog skloništa je odmah ugledao svoju majku, te se progurao do nje, jer majka ti daje nadu, sigurnost i kad je teško, kad je loše, kad je dobro, kad je sve izgubljeno, premda je on tada bio momčuljak od kojih četrnaest godina.

Nije se čuo nikakav zvuk, ptice, ničega, samo sablasna tišina koju je povremeno prekidao jecaj neke žene iz sela dok su ostale tiho u molitvi držale svijeće i krunice-očenaše u svojim rukama.

Provirio je između žena u sklonište u kojemu je vidio pobijene, ugljenisane franjevce, kako se drže za ruke kao subraća u životu koja su odlučila zajedno reći zBogom ovom svijetu koji ih nije imao namjeru ostaviti u životu.

Vidio je također kako su grede koje su čuvale sklonište od urušavanja pune puščanih zrna i gelera od ručnih bombi koji su ostali kao nijemi svjedoci zločina koji će obilježiti Širokobriješki puk ali i cijelu Hrvatsku povijest u vremenima koja nikada neće proći, jer se povijest u kojemu hrvatski narod strada uvijek ponavlja u nekim nepravilnim vremenskim razmacima, kao da je put tog naroda omeđen ne granicom od 40/četrdeset godina izraelskog naroda već znatno duže.

Znao je tada kako su partizani u franjevce ispalili čitave šanžere municije i unutra bacili ručne bombe kako bi bili sigurni da su ih sve pobili, nakon što su ih žive zapalili u tom skloništu.

S druge pak strane željeli su tim činom uništiti dokaze kako su ih žive zapalili a pravdati bi se uvijek mogli kako su fratri na njih zapucali te su ih stoga trebali pobiti.

Otac mi je uvijek govorio kako u tim trenucima franjevačke golgote nije mogao zaplakati, kao da se u njemu srušila jedna građevina sagrađena od brda emocija koje su izgubile svaku emociju, bez suza, bez kapi krvi. Kao da su te emocije spaljene u kriku zaustavljenom negdje na pola njegovog grla.

Zlokobnu tišinu kod franjevačkog samostana,odjednom je prekinulala škripa kočnica kamiona ispred franjevačkog samostana, bijesni i razjareni povici partizana kojima je netko dojavio kako na mjestu njihovog zločina stoje neke žene koje su se drznule biti svjedocima njihovog monstruoznog zločina. Koje su poput žena na Isusovom grobu bile svjedoci ne novog života cijelog svijeta, Hrvatskog naroda već početka njegove smrti, njegove nove Kalvarije koja će svoj vrhunac doživjeti na Križnom putu.

Potrčao je koliko ga noge nose preko Bakamuše. No, sada mu se ona razdaljina od 200 metara više nije činila kao nekoliko koraka već kao cijela vječnost. Trčao je ko bez daha, ko bez duše osjećajući vruće tane u svojim leđima koje će ispaliti netko od partizana koji su ga mogli uočiti kako bježi jer je bježao preko gole čistine. Razmišljao je u tim trenucima hoće li ga to tane u leđima boljeti, hoće li mu skratiti život u trenutku ili će se patiti valjajući se na livadi na kojoj je zajedno sa svojim kolegama ganjao loptu-krpenjaču,(loptu sastavljenu od isparanih starih tkanina uvezanih u nju).

Govorio mi je kako mu je to bila najduža utrka njegovog života iz koje nije bio siguran hoće li se izvući živ. Uvijek je ponavljao kako mu nije jasno kako nitko za njim ili u njega nije tada pucao. Kad se konačno dokopao Samograda bacio se iza onog duvara, i dahtao kao ludi, divlji vepar koji je izbjegao lovačku zamku neko vrijeme. Barem neko kraće vrijeme jer tada nije znao je li uopće spašen.

Prvo je pogledao trči li itko od partizana za njim. Kad je vidio da nije bacio je pogled prema fratarskom skloništu gdje je vidio kako oni partizani udaraju kundacima one žene u leđa i tjeraju ih na kamione s ceradama.

Tek je tada zaplakao jer je među tim ženama bila i njegova majka Klara, za koju je bio posebno vezan kao najstariji sin od njih četvero.

Govorio mi je kako mu je majka, koja se tog dana pred mrak vratila kući, rekla da su ih otjerali u tadašnju Lišticu i ispitivali ih što su radile kod tog skloništa nimalo blagim riječima, psujući im ustašku mater premda su i one nečije matere.

Zanimljivo je kako neki i dan danas nekima psuju ustašku mater samo neka se pojavi bilo koja asocijacija na Ustaše a godina je 2023.kad više nema Ustaša a partizana još uvijek ima, ili barem onih koji misle kao oni, a koliko mi je poznato njima nitko ne psuje partizansku mater.

Kasnijih godina sam se i sam naslušao raznih priča o tom zločinu, no najzanimljivije, zapravo najstrašnije od svega bilo je provlačenje kontinuirane laži kroz povijest kako su naši fratri polijevali partizane sa zvonika naše crkve vrelim jestivim uljem dok su oni“oslobađali“tadašnju Lišticu od fašističkih okupatora.

Na tu okolnost moj je pokojni otac vicepostulaturi u Širokom Brijegu dao slijedeću izjavu koja je ostala zabilježena na CD-u i dokumentu:“Kako su ih mogli polijevati vrelim uljem kad ga ni oni nisu imali dovoljno“!

Isto tako u sjećanju na pripovijedanje mog oca o tom zločinu ostalo mi je njegovo svjedočenje prema pričanju naših starih kako su partizani koji su pobili naše franjevce i žive ih zapalili imali izobličena lica koja nisu ničim ukazivala kako su to lica ljudi, lica koja je izobličio zločin čiji je kreator ne čovjek već sami Sotona kralj svih zločina, laži, zabluda i opsjena.

Pitanje koje su mnogi domoljubi Hrvati postavljali decenijama kasnije bilo je:što su im bili krivi naši fratri, nevine ovčice zadužene širiti ljubav među ljudima sukladno ljubavi Kristovoj koju su preuzeli u svojim srcima onog dana kada su se zaredili pa su ih tako svirepo pobili?

Jedini odgovor koji se nameće kao ispravan je bila namjera slugu sotone zatrti sjeme Božje na samom izvoru tog sjemena, jer ako zatru sjeme Božje, na samom izvoru tog sjemena obezglavi će narod njegov, koji će obezglavljen napustiti crkvu svoju i Boga svoga, premda jadni oni nisu bili svjesni kako se sjeme Božje ne može ubiti i ne može zatrti.

Ono se može zgaziti, satrati, zapaliti, činiti nekome kao uništeno ali će ono sukladno onoj Isusovoj:“Ti se Petre stijena,na toj stijeni sagradi ću crkvu svoju, ni vrata paklene dveri je neće nadvladati“, uvijek iznova oživjeti i živjeti zauvijek.

Kako bi nastavili živjeti opterećeni tim monstruoznim zločinima na Širokom Brijegu o čemu je bio upoznat i sami tadašnji papa, cijela međunarodna zajednica, partizanski zlikovci i ideologija koju se decenijama kasnije propagirali morali su privatizirati i usavršiti laž, a koja se kroz povijest provlači i danas, od koje su neki napravili tvornice laži u čemu prednjače Srbi kako to lijepo u svom djelu navodi i srpski pisac Dobrica Ćosić: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
-„Laž je srpski državni interes.“
-„Laž je u samom biću Srbina“.
-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Ovo je konačni odgovor zašto se mnoge hrvatske bolne istine iz bliže i daljnje hrvatske povijesti pa i istina o pobijenim hercegovačkim franjevcima ne nađu na dnevnom redu jednom i za zauvijek vječne i konačno utvrđene istine bez koje nema pravde a ni mira.

Istine koje će nastaviti spavati snom pravednika.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba