Na današnji dan 10.11.1991. godine poginuo je Žarko Manjkas Crvenkapa. Pri izlasku iz Bogdanovaca upali su u minsko polje, a kako bi se probili, HOS-ovi borci su se svjesno žrtvovali stajući na čelo kolone i probijajući put kroz minsko polje kako bi spasili druge. Među poginulima koji su se svjesno žrtvovali stajući na čelo kolone koja se povlačila iz Bogdanovaca bio je i Žarko Manjkas Crvenkapa.

Predvodeći povlačenje, stao je na minu i iskrvario za pet minuta. Zahvaljujući i njegovoj žrtvi spašeni su mnogi životi civila i branitelja koji su preživjeli užas i dokopali se slobodnog teritorija. Neka im je vječna slava i hvala!

Posmrtni ostaci Žarka Manjkasa Crvenkape (1967.) identificirani su 2020. na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu s još tri branitelja koja su nestala 1991. godine na širem vukovarskom području, Stjepana Katića (1952.), Antuna Petričića (1968.) i Marka Kneževića (1969.).

Oni su se 29 godina vodili kao nestali u Domovinskom ratu.

O hrabrom junaku Bogdanovaca, Žarku Manjkasu Crvenkapi, 24sata.hr pisali su lani u lipnju. Njegov zapovjednik, pukovnik u mirovini Damir Radnić i školski prijatelj Stjepan Dugan prisjetili su se života i posljednjih dana neustrašivog heroja koji je uništio 12 tenkova. Kažu da je bio sjajan mladić.

– Te ratne 1991. imao je 24 godine. Sa simpatičnom baby facom nalikovao je 20-godišnjacima, kojih je bilo najviše u našoj ekipi. Nas dragovoljaca HOS-a u Vukovaru bilo je 58, a Žarko je bio jedan od nas – s ponosom u glasu govori nam Radnić.

Žarko se njihovoj postrojbi pridružio u Zagrebu tijekom rujna 1991. godine. Prva ratna iskustva stjecao je tijekom okruženja vojarne Borongaj i već se tad pokazao kao strašno hrabar momak. Za Vukovar su, raspoređeni u tri grupe, krenuli 26. rujna, a putovali su dan i pol. Nakon nekoliko dana na Sajmištu, Crvenkapa je s još sedam dragovoljaca HOS-a raspoređen braniti Bogdanovce. U selo su neopaženo ušli 1. listopada 1991. u tri sata nakon ponoći.

– Dan kasnije uistinu je uslijedio veliki i žestoki napad kojim je selo trebalo biti okupirano i pasti kao što su pali Marinci i Cerić. U selo je ušlo jako puno tenkova, nastala je panika. I ja sam razmišljao na koju stranu ići – prema Vinkovcima ili Vukovaru. Osim što ti je sve nepoznato, ne znaš odakle ti prijeti veća nesreća. I tad se dogodio Žarko Manjkas Crvenkapa.

Uništio je 12 tenkova
Od tada počinje njegova legenda. Uzeo je ručni bacač, valjda prvi put u životu, i pogodio tenk T84. I to je prvi uništeni tenk u Bogdanovcima tijekom Domovinskog rata. Bio je pun eksploziva, granata, čak mu je kupola odletjela nekoliko metara u zrak, pala naopako i nasadila se na tenk. I tad se u našim glavama dogodila promjena od 360 stupnjeva. Kao da nam je netko upucao adrenalin.

Počeli smo kao osice jurišati na te tenkove i transportere. Samo taj dan uništili smo 12 tenkova i transportera, Žarko čak četiri komada – svjedoči Radnić. Od tog 2. listopada Žarko Manjkas je postao protuoklopna zvijezda. “Gdje god je frka, zovi Žarka”, bio je slogan ekipe. A Radnić svjedoči da je sve obavljao s nevjerojatnom lakoćom. Nažalost, hrabri Crvenkapa izgubio je život 10. studenog 1991. godine tijekom proboja iz Bogdanovaca u “štafeti smrti”.

Pripadnici HOS-a, Garde i MUP-a krenuli su u proboj s civilima koje su pokupili iz podruma. Do slobodnog teritorija dijelilo ih je minsko polje. Prvi su išli vojnici. Na čelu s Crvenkapom. Ako netko i stane na minu te strada, drugi bi ga zamijenio sve dok civili ne stignu na sigurno.

– Crvenkapa je zapeo nogom za minu, aktivirala se još jedna i stradalo je svih 11 branitelja. Lakše je ranjeno i nekoliko civila koji su nastavili dalje te su stigli u Nuštar. Uz Crvenkapu, na toj livadi ispod Marinaca na licu mjesta poginuli su još Stjepan Katić, Josip Knežević, Antun Petričić, Marko Knežević, Zoran Antunović i Anto Šarić, dok su Ivica Jurčan, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo i Đuro Kovačević teško ranjeni, ali su preživjeli – rekao nam je tad Radnić i dodao:

Žarko ih je sve zadužio…
– Žarko nas je sve zadužio, ne samo djelom, nego poštenjem, nadahnjujućim visokomoralnim, a s druge strane naivno dječjim ponašanjem. Nastavit ćemo štovati njegov lik i djelo.

A Dugan, Žarkov najbolji prijatelj, još tuguje za prijateljem kojeg je volio kao brata.

– Da me čuje, rekao bih mu da sam sretan što mi je bio prijatelj i što smo zajedno odrasli. Volio sam ga kao rođenog brata – kroz suze je zaključio Stjepan Dugan, pišu 24sata.hr

Ispovijesti obitelji nestalih objavljene su u dvije knjige koje su 2017. i 2019. promovirane u Zagrebu, Osijeku i Vukovaru. Za doprinos u rješavanju sudbina nestalih u Domovinskom ratum, autorice Romana Bilešić i Danijela Mikola lani su odlikovane redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinski.


Braniteljski portal