Evanđeoska metoda da će se nešto prepoznati po njegovim plodovima često u životu nije najjednostavnija, jer se taj “evanđeoski eksperiment” najčešće provodi u teškim životnim uvjetima, u pravilu popraćenima tjeskobom, nepravdom i progonom, kada se kroz kušnju iščekuju upravo ti plodovi koji bi trebali pokazati kako je valjalo istrpjeti do kraja da bi se došlo do potvrde, uspjeha ili priznanja.
Na globalnoj razini međugorski fenomen vrlo je dobar primjer takvog “evanđeoskog eksperimenta”, jer se plodovi Međugorja iz godine u godinu od njegova nastanka prije 40 godina multipliciraju i postaju toliko sveprisutni da ih ni oprezna i usporena službena Crkva nije mogla više ignorirati, nego je preskačući lokalne instance i mjesne stupice u Međugorje prije nekoliko godina intervenirala s vrha kako bi, upravo zbog svima vidljivih plodova, raskinula okove kojima je Međugorje sustavno bilo okivano. Ako netko misli da je, primjerice, masovnost hodočasničkih dolazaka u Međugorje jedan od tih plodova, prevarit će se.
Masovnost je vidljiva pojavnost na površinskoj razini. Ono što se događa u Međugorju mnogo je dublje i nevidljivije prostim okom. Ono se zbiva na razini pojedinačnih duša i ljudskih sudbina, koje se stubokom mijenjaju u dodiru s međugorskom stvarnošću, koja je osim nadnaravnim pojavama snažno uzemljena u sakramentalni crkveni život kroz svakodnevnu euharistiju, klanjanje, pobožnosti krunice i križnoga puta, a napose kroz ispovijed i pokoru, po čemu je Međugorje i dobilo epitet “ispovjedaonice svijeta”.
Zagovornici Međugorja kažu da se u cijeloj Europi ne ispovijedi toliko ljudi koliko se ispovijedi u Međugorju, a da su pobožnosti i molitvena praksa, poput Gospine krunice, križnoga puta ili misa zornica, posve iščeznule iz crkava na Zapadu.
Također, tu je i više od tisuću poznatih svećeničkih poziva na zvanje, koja su niknula, prema svjedočanstvima novopečenih svećenika, upravo u Međugorju. Takvih plodova u Crkvi nema, budimo iskreni, nigdje u današnjem svijetu. Ovih dana, kada se proslavlja 40. obljetnica međugorskih ukazanja, Međugorje proživljava pravu post-COVID renesansu, jer se u njega, doslovce, preko noći slilo desetak i više tisuća hodočasnika, od kojih su najbrojniji oni s nekadašnjeg komunističkog Istoka, tj. iz Poljske i Ukrajine.
Tisuće Poljaka i Ukrajinaca hodočastilo je dosad, npr. u najmnogoljudnijoj Hodnji mira, koja se svake godine organizira 24. lipnja od svetišta sv. Ante u Humcu do Međugorja.
U nedostatku Talijana, koji su podigli Međugorje njegovih prvih godina i desetljeća, današnji hodočasnici iz nekadašnjih komunističkih zemalja kao da svjedoče da je surovi komunizam bio plodno tlo iz kojega na očigled cijeloga svijeta niče novo sjeme vjere.
Svojom skrušenom pobožnošću i ljudskom poniznošću vjernici nekadašnjeg komunističkog Istoka donijeli su na ovu veliku obljetnicu Međugorju jedan od najljepših darova upravo kroz plodove svoje vjere. Kada je Crkva odlučila promijeniti “kriterije” u sagledavanju međugorskog fenomena i prestala se baviti samo prijeporima oko uzroka i raspravama, koje su najčešće bile začinjene ratobornom silovitošću, uspjela je sagledati Međugorje u njegovu pravu svjetlu.
Primijenivši upravo evanđeoski kriterij u razlučivanju stvarnosti i sagledavši plodove svih ovih 40 godina, Crkva je Međugorju pripravila put prema konačnoj regulaciji njegova statusa i proglašenja službenim crkvenim svetištem. Što neće mnogo utjecati na međugorsku zbilju, ali će dati snagu svim onim kolebljivcima koji su sumnjali sva ova desetljeća i poraziti one koji su pripremali poraz Međugorju i radovali mu se unaprijed, ne računajući da se ne radi o ljudskom, nego Božjem zahvatu u cijeloj priči.
Plodova ne bi bilo, što poljodjelci jako dobro znaju, da nije bilo dobra sjemena. I da nije bilo pravoga tretmana tijekom rasta. U Međugorju je to vidljivo upravo u svih ovih 40 godina, jer je iz prvih dana, upravo na ove današnje datume, posijano sjeme, koje je izniknulo u plodonosnu raskoš pred očima cijeloga svijeta. Nemjerljivih razmjera i dosega, jer statistike nisu dovoljno precizne kako bi obuhvatile sve duše koje je Međugorje u ovih 40 godina uspjelo dotaknuti i promijeniti.
Darko Pavičić / Večernji list