Davno, davno, zaista davno, a ima k tome preko 55 godina,(Bože zar sam već toliki put prevalio), još dok sam bio dječačić od kojih 7 do 8 godina, u vrijeme kada smo iz šume danima na ramenima, ćaća, ja i pokojni brat donosili sjekirom posječene dubove, iz naše Dubrave, udaljene kojih par kilometara iz pravca Uzarića, a koje smo kući presijecali ili pilali na metrice, da bi ih potom raspolovljavali ponajprije na polovice, a onda na četvrtine, osmine i tek nakon toga ih cijepali na duljinu koja može ući na vrata našeg šporeta Smederevca.
Ništa od toga ne bi bilo moguće da nismo koristili željezne klinove koje smo zabijali u metrice dubaca koji su udarcima tokmaka ulazili u svježe meso tih dubaca poput mesarskog noža iskusnog mesara i otvarali im utrobu dok su oni vrištali jer prvi put u životu gledaju svijetlost dana svojom utrobom, a ujedno i posljednji put.
Ti klinovi su bili pravo malo čudo koje su naši stari znalački koristili kako bi doskočili prirodi koja nema milosti prema njima ali ni prema kome tko ne pronađe način kako bi joj doskočio a naši stari su odista bili pravi maheri u tome premda od majke prirode ili Boga svejedno ostavljeni na tvrdoj zemlji žili kucavici, prepunoj otrovnica, drače i kamena iz koje će lijen čovjek teško iscijediti kap vode ili vina koji kola njihovim žilama.
Ti željezni klinovi su bili dragocjenost koju je svaki otac znao kako izgleda i koliko ih je, te ih je poradi toga i držao na broju i cijenio.
No, ja kao znatiželjan dječak sam uzeo taj jedan klin ne mareći za to što će reći otac kada vidi kako nedostaje jedan klin, i s njime pošao podno naše kuće kako bih ga zabio u jednu rupu u živcu kamenu, a upravo mi se taj klin činio prikladnim kako bih začepio usta tom kamenu.
Nikada nisam mogao dokučiti a to ne mogu ni dan danas zašto sam to učinio. Zašto sam onako mahnito i divljački zabijao taj željezni klin u rupu u tom kamenu koja je bila baš kao stvorena za taj klin koji se snagom svoje oštrice progurao u unutrašnjost tog kamena, koji ga je poput usta razjarene zvijeri progutao i primio u sebe, kako bi postao dio njega, godinama, decenijama i ostao samo moja tajna i ničija više do dana današnjega.
Nedavno sam nakon svih mojih životnih putovanja, padova, a ponajmanje uspona, rata, gubitaka svih vrsta ne misleći uopće na taj klin prošetao upravo pored tog kamena u kojemu je bio taj klin i stao pored njega nesvjesno. Kamen je bio obrastao travom i mahovinom, a ja jedini krivac za taj klin u kamenu odmah sam znao gdje se on nalazi te sam poput onog nestašnog dječačića od kojih sedam do osam godina počeo mahnito rukama čupati travu oko onog mjesta, da bi konačno ugledao onaj klin kako stoji gdje sam ga i zabio, a najzanimljivije od svega mi je bilo to da se nije nimalo promijenio, osim malo hrđe po njegovoj glavi, (nje je bilo više na mojoj), premda je prošlo toliko godina od kada sam ga zadnji put vidio.
Svi mi u životu imamo neke svoje klinove koje zabijamo tko zna kamo i tko zna zašto. Ja sam svoj klin davno zabio, jedino sam ja znao za njega, on je bio moja tajna koju nisam dijelio ni sa kime i gledajući ga onakvoga dođe mi ideja da ga probam izvaditi i pustiti kao pticu na slobodu.
Znao sam kako mi za to treba današnja tehnika koje hvala Bogu ima, a imam dobar tokmak i polugu, te sam ga počeo spašavati iz usta onog živca kamena, opet bez svjedoka mog davnog“zločina“. Nije se dao izvući jer mu je tu bilo lijepo. Jer je tu postao dio tog živca kamena s kojima je dijelio dobre i loše sate i trenutke njihovog zajedništva.
No, nisam se dao ni ja. Sada sam lupao bočno tokmakom po tom klinu i polugom mu pravio stazu kojom mora uzići vani na svijetlost dana iz tame u kojoj sam ga zarobio a ni sam ne znam zašto.
S kakvom strašću sam ga zarobio u taj kamen s još većom strašću i žarom sam ga želio osloboditi iz tog kamena.
Ta moja borba s njegovim oslobađanjem je trajala sigurno puna dva sata ,jer je kamen živac bio tvrd i zdrav i kao takav je imao namjeru i umrijeti, dok se taj višegodišnji rob od željeznog klina nije našao u mojoj ruci, još uvijek brašnav od usitnjenog živca kamena, ali zdrav kao dren koji me gleda razrogačenim očima koje me proučavaju i pitaju:zašto?
Ponajprije kao da me pita zašto sam ga oslobodio a potom i ono vječno pitanje zašto sam ga zarobio.
Ponekad je robija bolja od slobode. Jedanput je Elie Wiesel američki nobelovac napisao:“Ima mostova za koje ne znaš da li ih je bolje prijeći ili srušiti“.
Ne znam zašto i pitanje je hoću li ikada znati. No,jedno sigurno znam. Nikada više neću zabijati nikakav klin ni u što bez valjanog razloga, dok ću ovog svog nevinog roba sačuvati od uspomena koje ne blijede i koje jedino vrijede u ovom životu koji prolazi strelovitom brzinom pored nas, bez nas.
A ona rupa u kamenu neka zarasta sama.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba