Često smo svjedoci natpisa i tekstova u MS medijima u rukama slugu sotone, pa i na mnogim portalima, a poglavito u komentarima anonimaca pa čak i onih s potpisom ispod tih tekstova kako im je dosta branitelja i njihovih“zasluga“jer su se od završetka Domovinskog rata dosta „namirili“ ili „namugali“,odnosno kako je davno bila 95 ili pak 45, kako im je dosta Ustaša i partizana, te kako takve stvari treba ostaviti iza sebe i pustiti mladima da žive neopterećeni od tih natruha prošlosti koje im ne daju živjeti kako žele, a žele živjeti život punim plućima, ne sputani u njihovim nastojanjima koja odudaraju od nastojanja preživjelih Branitelja pa čak i njihovih roditelja koje je vrijeme pregazilo, vrijeme koje im se čini tako dalekim i prošlim.
Odista postoje ogromne razlike u promišljanjima istinskih Branitelja,( o onima koji to nisu neću sada ovdje), i naših mlađih generacija a te razlike se ne ogledaju toliko u netrpeljivosti i nepodnošljivosti ovih prvih prema našim mladima, pa čak i naših mladih prema njima koliko u nastojanjima naših mladih da svojim buntom nametnu našim Braniteljima narativ kako je rat davno završio i kako ga treba ostaviti iza sebe.
Tu se očituje ta lakoća razlike između te dvije generacije, no ova druga generacija, mlađa nije u stanju zavući se pod kožu jednog istinskog Branitelja koji je preživio na bilo koji način Domovinski rat u borbenom sektoru jer me samo taj sektor i zanima.
Ta mlađahna generacija ne zna, ne može shvatiti pa ni prihvatiti kako istinski Branitelj mora ratovati dok je živ, jer rat iz njega nije i ne može izaći.
Istinski Branitelj protiv nekoga mora ratovati i to ne zato što nekoga mrzi već zato što voli i brani interese onih koje voli.
Istinski Branitelj voli svoju Domovinu ponad svega a njegova Domovina je sinonim za sve ono što on voli i za što je spreman poginuti, podnijeti svekoliku žrtvu i veće ljubavi od te nema, ne postoji.
Ta lijepo je rekao blago pokojni Fra Tomislav Ivančić utemeljitelj hagioterapije kako su svi Branitelji koji su položili svoj život za Domovinu sveci i to je njihova najtočnija definicija.
To je Branitelj koji se žrtvuje za drugog. U prispodobi Sina Božjega stoji:“ Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“(Ivan 15,13).
Bez obzira što su istinski Branitelji izlaskom iz rata strojnicu zamijenili alatkama, volanom, košnicama, kokošima, ili perom, oni su ostali i moraju se i dalje boriti protiv nepravde jer ih je nepravda i natjerala u rat, a sada se ta nepravda transformirala u jednu drugu odjeću, puno perfidniju i lukaviju i ne da im mira, ne da im sna.
No, bez obzira na taj nemir, na nesanicu onaj san koji u njima živi, iz kojeg se ne bude ostaje dio njih dok su živi, a to je san koji im nitko ne smije i ne može ukrasti. Gdje nitko ne smije dirnuti a taj san koji su uspomene na dane ponosa i slave. Na dane koji su jedino vrijedno što su u životu učinili i što se ni sa čime ne može mjeriti.
Diranjem u te dane, mjesece i godine u njima diraju se temelji na kojima oni stoje. Svakim novim diranjem u te temelje mnogi od njih se ruše i ne ustaju više nikada.
Barem smo svi ovih dana svjedoci kako dnevno umire jedan ili čak nekoliko pripadnika 4/četvrte, herojske, splitske gardijske brigade, Pauci što u meni dok slažem ove riječi i rečenice budi vatru emocija koje moraju izići vani.
Kako i na koji način izlaze vani to znam samo ja, pa vi naši dragi mladi zbog kojih su istinski Branitelji konačno i išli u rat i dalje nastavite dirati te uspomene koje im život znače. Uspomene koje ih odvode i u smrt.
No, upamtite samo jedno. Nikada istinski Branitelj, a takvih još uvijek ima nije razmišljao i ne razmišlja o benefitima koje im prišivate kako bi im uništili uspomene, jer Istinski Branitelji nikada nisu razmišljali o njima niti su ih željeli.
Oni samo žele živjeti i umrijeti od uspomena.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba