Hrvatski branitelj Ivica Jurčan iz Bogdanovaca kaže kako je njegova sumještanka nevoljko pristala na fotografiranje. Iako se, kaže nam ovaj 100%-tni invalid Domovinskog rata, gospođa Stana u početku malo nećkala – na kraju je pristala stati pred Ivičin objektiv. I tako smo dobili lice žene koja je u proboju iz Bogdanovaca pokazala nevjerojatnu hrabrost i želju da Branku Smoljanu koji je kao pripadnik HOS-a bio ranjen – uistinu spasi život…

Sjećanje Branka Smoljana na proboj jedno je od najdramatičnijih iskustava iz Domovinskog rata. Stana Prce zauzima veliki dio te priče i sasvim je jasno zašto. Smoljan je događaj započeo opisom hladnog, zimskog jutra u rovu na izlazu iz Bogdanovaca u kojem su osim njega bili Goran Petrović, Bero Šimić, Jako Kalauz i Marinko Lozić, piše Dnevno.hr.

“Čujemo kroz maglu buku tenkova jaču nego uobičajenu, kažem Goranu; ovi se danas ne gase, spremite se. Tek što sam to izgovorio prvi se pojavio i počelo je. Granate iz tenkova, minobacači, MIG-ovi… Krenuo je sveopći napad na Bogdanovce. Na vezi čujemo kako ulaze sa svih strana. Piđo putem motorole zove mene i Gorana da dođemo u selo i da ponesemo ručni bacač i granate. Uzimam RB, Goran uzima granate i krećemo. Izlazimo iz rova, trčimo prema selu, odjednom iznad nas vojni zrakoplov, MIG, strojnicom ore zemlju oko nas, preleti nas i ispali rakete na selo. Krenemo dalje, ne znam kuda, ne znam gdje su ušli, a gdje nisu”

Nakon što su, kaže, pretrčali stotinjak metara – nešto ga je pogodilo u nogu:

“Goran trči, dođe do mene, kaže ‘curi ti krv niz nogu’, istog trenutka opet padam, oko nas metci i granate kao kiša. Do mene dolazi Ramo Hrbatović, uzimaju me on i Goran i nose me u kuću gdje smo mi HOS-ovci boravili. Piđo zove stacionar da dođu po mene, dobija odgovor da je nemoguće da se probiju do nas jer su odsjekli nas i ostatak sela, ušli su sa svih strana.”

I dok su četnici navirali sa svih strana, Goran i Ramo su Smoljana prenijeli u kuću preko puta u podrum kod civila.

Kao da je Bog poslao stanu
“Ležim u podrumu ranjen, previjen samo onako preko hlača, nogu ne osjećam, utrnula je. Piđo mi je nekom granom stegao ranu, krv mi je zaustavio, rekao mi je da po malo popuštam ali ja sam na to zaboravio. U podrumu par žena i dva, tri starca. Među tim ženama i Stana Prce, koju kao da je sam Bog poslao.”

I kao da već nije bilo dovoljno dramatično, u podrum je ušao Đuro Bartulović i rekao ono što nitko nije želio čuti – selo je palo!

“Gledam ga i ne vjerujem, vani se čuje još po neki pucanj i odjednom tišina. Tenkovi se ugasiše, nema pucnjave, a izvana čujemo njihov razgovor, idu u čišćenje od kuće do kuće, a mi u podrumu. Mrak se već spušta, dolaze do našeg podruma, ne ulaze, bacaju prvu bombu koja eksplodira na ulazu i pogodi djeda koji je stajao kraj vrata. ‘Baci zelenu’ kaže drugi četnik, ‘zelena je jača’ i baci on i nju, eksplodirala je u hodniku, prašina, krhotine lete iznad nas i po nama, stao sam iza šporeta, uperio pušku u vrata i čekam da uđu, mislim zadnji su mi trenutci, cijeli mi je život u sekundi prošao kroz glavu. Odjednom me više nije bilo strah. Ne ulaze u podrum, idu oko kuće i dođu do dimnjaka od šporeta, jedan uhvati za cijev, vruća je kaže, drugi potvrdi da je, ovdje ima netko, baci još jednu.”

I bacio ju je. Ponovo prašina, geleri po sobi i zapomaganje. Srećom, četnici ne ulaze već donose odluku da će doći ujutro kad svane. Nakon što su se, kaže, malo sabrali i provjerili tko je živ i tko ranjen, donose odluku izaći iz podruma i pobjeći kroz kukuruze:

Nije mogla ostaviti ranjene
“Izađemo, iznesu mene i Beru u kukuruz, ležimo na zemlji i čekamo, ne znamo kuda, nitko ne zna put. U jednom trenutku pogledam, a Marinko i Đuro se nešto došaptavaju. Dolazi Marinko do mene i kaže da su se on i Đuro dogovorili da nas dvojicu ranjenih ostave, a oni da idu, pa kad se probiju da će nama poslati pomoć. Gledam ga i ne vjerujem! Tada Stana kaže, ja njih dvojicu ne ostavljam, ja ću ih vući ako nitko drugi neće. Ustajemo, dižemo se na noge, ne mogu stajati.”

Stana mu je tada rekla “ja ću te vući, možeš ti”. I tako su krenuli…

“Hodamo, nitko ne zna kuda, prolazimo kroz šumu, gazimo rijeku jednom, pa nakon nekog vremena ponovo, pitam gdje smo, ne znaju. Nitko ne zna ali idemo dalje, noć, napustili smo Bogdanovce, u daljini se čuje pucnjava, preko nas prelijeću granate na Vukovar, gori nebo. Svanjuje se, ne smijemo ići dalje, sakrivamo se u neki šumarak i tu ćemo čekati noć da možemo nastaviti hodati. Ležim, ne osjećam nogu, Stana skine pulover, umotava me kao svoje dijete, vidim joj suze u očima ali drži se i hrabri nas; biti će sve dobro, trlja mi ruke, gladni smo i žedni. Stana vadi limun i po pola daje meni i Beri, njoj ne treba, kaže nije gladna, uzmite vi. Gledam ju i mislim, Bože hvala ti za ovu ženu. Malo smo odspavali, smrkava se, krećemo dalje, nitko ne zna kuda idemo.”

Stavio sam glavu u njeno krilo
Branko Smoljan se sjeća da su njih petnaestak u koloni došli do neke ravnice. Od žeđi više nije mogao dalje, pa je razbio led i napio se vode iz rupe koju je napravila granata, a potom s puškom u ruci oslonjen na Stanu nastavio dalje:

“Ja ću ti ponijeti pušku, samo je ne bacaj”, rekla je Stana.

“Hodamo tako kroz kukuruz, hladno je i magla, pitam zna li itko gdje smo, brzo će svanuti, ne smijemo ići po danu. Idemo još malo, kažem Stani ne mogu više, spuštam se na zemlju i legnem točno pored rupe gdje smo pili vodu. Hodamo cijelu noć i na kraju dođemo na isto mjesto! Kažem Stani ja sad malo moram zaspati i legnem, stavim glavu na njezino krilo, a ona mi trlja ruke, nogu ne osjećam, hlače mi se ukrutile od krvi i hladnoće. U jednom trenutku osjetim takvu toplinu, takvu ljepotu, u životu mi nije bilo ljepše. Cvijeće, sunce, meni toplo i odjednom osjetim šamaranje. Stana me budi i viče, Branko ne smiješ zaspati. Kažem ja njoj, Stano samo pet minuta, tako mi je fino toplo, i Stana shvati da je gotovo pa mi protrlja vratne žile, dva tri puta me ponovo ošamari, protrese me i digne na noge.”

Ipak, kroz kišu metaka i granata, kukuruzištem su krenuli dalje i tako pregurali još jedan dan, pa opet dočekali noć. Nastavili su, iako nitko od njih nije znao gdje se nalaze.

“Bero i ja ne možemo dalje, jedva hodamo ali Stana nas ne pušta. Sjednemo i Stana vadi paštetu i daje pola meni, a pola Beri, pojedemo i idemo dalje, sviće, ne smijemo dalje, moramo se sakriti, ulazimo u kukuruz i liježemo. Razdanilo se, u daljini vidimo kuće, pitam Đuru koje je ovo selo, kaže ne znam, žene isto ne znaju.”

“Stana je moja druga mati”
Tada jedna žena iz kolone donosi odluku. Ona i jedan djed otići će do kuće na vidiku kako bi provjerili gdje su. Nakon nekog vremena vratili su se sa dva vojnika:

“Kažem im da stanu, uperim pušku u njih, a baka kaže ‘Branko naši su, ovo je Nuštar.’

“Gledam ih i ne vjerujem, mislim zarobili su ih, a sad će i nas. Kaže ona ponovo, naši su Branko, HOS-ovci! Puštam ih do nas pa šta bude, ne mogu više, kad na rukavu ugledam oznaku HOS. Dolaze do nas, podignu mene i Beru i odvedu nas u neki podrum. U podrumu Hrvatska zastava, HOS-ovci sjede, napokon smo stigli, naši su.”

Nakon toga ranjenog Beru i Branka odvoze u Vinkovce, no prije toga se trebalo pozdraviti sa Stanom:

“Izljubim se sa svojom Stanom kojoj dugujem, pa usudio bih se reći život. Ona je moja druga mati i nikad je neću zaboraviti”, zaključuje svoje sjećanje Branko Smoljan.

Dnevno.hr