Svakodnevno saznajemo ovako ili onako kako nas je napustio ovaj ili onaj član naše zajednice. Roditelj, dijete, bliži rođak, prijatelj ili poznanik. Pa čak i onaj koga nismo znali niti s njim ikada sjeli i popili piće ali smo ga znali po pričama ljudi. Mnogi takvi ljudi i žene ovaj svijet su napustili u naponu svoje snage, ili pak u zlatnim srednjim godinama. Godinama kada su bili najpotrebitiji svojim supružnicima, djeci , unučadi, rodbini ili prijateljima. No, smrt ne bira već uzima nasumice k sebi one za koje zapravo nikada ne saznamo zašto baš njih a ne nekoga drugoga.

S druge strane ovolike smrti ovih zadnjih mjeseci oko nas se vežu uz pojavu te nesretne corone ili virusa COVIDA-19 kojeg mainstream mediji u rukama slugu sotone kače za svaku smrt pa i onu najbanalniju a poglavito za smrt starijih i nemoćnih osoba. Svjedoci smo kako su nas zadnjih mjeseci pa čak i ovih zadnjih dana napustili neki nama dragi ljudi koji su još mnogo toga mogli pružiti i priuštiti i sebi i drugima. Posebno je dirljiva smrt dvije prosvjetne djelatnice II Osnovne škole u Širokom Brijegu. Vesne Galić i Željke Soldo. Preminule su unutar sedam dana a radile su u istoj školi. Njihov prerani odlazak ostaviti će neizbrisivi trag i trajnu uspomenu na njih i njihove učenike. Nakon takvih smrti koje naše ljudsko oko i um ne može dokučiti ostaju mnoga pitanja na koje nikada nećemo saznati odgovor. Odgovor leži u nedokučivom umu Božjem koji jedini zna zašto i kako. Njihove obitelji će njegovati i evocirati uspomene na njih te se ustrajno moliti za njih milosrdnom nebeskom Ocu koji ljubi one koji ga nisu napustili do zadnjeg daha života svoga. Pokoj vječni daruj im Gospodine.

Ipak smrt koja izuzetno snažno pogodi čovjeka je smrt koja sa sobom na onaj svijet odnese Branitelja koji se dokazao, i za koga svi znaju tko je i što je bio u vrijeme nemilosrdne agresije na hrvatski narod u RH i BiH. Takva smrt ne samo što pogodi u srce članove njegove uže obitelji već pogodi u srce sve njegove suborce, kolege i prijatelje. I upravo danas 08. travnja 2021.godine saznajemo kako nas je zauvijek s ovog svijeta napustio General HV-e i HVO-a Miljenko MIća Lasić.

General Lasić rođen je u Uzarićima kod Širokoga Brijega 1954. godine gdje je i živio do preseljenja u Hrvatsku prije nekoliko godina nakon što su pravosudne vlasti BiH vodile istragu protiv njega i niza hrvatskih časnika.

Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Mostaru, u Sarajevu je završio Višu komercijalnu školu, a potom se bavio privatnim poduzetništvom.

Bio je dragovoljac Domovinskog rata i zapovjednik Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, kasnije Zbornog područja Mostar. Bio je general Hrvatske vojske i HVO-a, ratni vojni invalid te nositelj više ratnih vojnih odličja. U akciji oslobođenja Kupresa 1994. general Lasić izgubio je oko.

To je samo tek djelić iz opusa njegovog plodonosnog i bogatog života čije zadnje godine, mjesece, dane, sate a vjerojatno i mnoge sekunde svog života u čežnji je proveo u RH kao prognanik sa svoje rodne grude u Uzarićima, Grad Široki Brijeg. Prognanik je postao jer nije mogao podnijeti da ga sude oni protiv kojih je lio svoju krv, znoj i suze, i koji su ga teško ranili na bojištu gdje je samo branio svoju rodnu grudu i svoj hrvatski narod. Nikakav kukavičluk nije bio napustiti svoju rodnu grudu i čekati pravdu u koju je vjerovao u svojoj matičnoj državi Hrvatskoj nego li čekati hapšenje u svojim rodnim Uzarićima od onih koji nisu zaslužili niti mu odvezati remenje na njegovoj obući. Jako je dobro znao kako neće biti zaštićen od hrvatskih juda s obje strane umjetno stvorene granice među jednim te istim narodom. Zapravo takvi su se i urotili protiv njega jer su jude poradi zaštite sebe i svoje guzice spremni izdati i vlastitu mater a kamoli onoga koji je njima trebao suditi a ne oni njemu.

Nije dočekao pravdu i vratiti se na svoju rodnu grudu u Uzariće kao slobodan čovjek, General hrvatske vojske kojemu niti jedna država ovog svijeta ne bi sudila osim ove nakaradne i šugave BiH a i RH. Samim po sebi se podrazumijeva kako je suđenje generalima HV-e i HVO-a suđenje i hrvatskom narodu. Jer ukoliko je kriv General toga naroda kriv je i sam narod. A ovdje se željelo postići upravo to. Ne samo u slučaju Generala Miće Lasića, Mije Jelića već svih osuđenih i optuženih hrvatskih Generala.

No, ovi koji su sve ovi zakuhali u tzv. “bosanskom ili hrvatskom loncu“ jako su se preračunali. Vojska, Branitelji kojima su zapovijedali Mića Lasić i Mijo Jelić a i svi osuđeni i optuženi hrvatski Generali koji su nas prije vremena napustili kao i oni koji izdržavaju svoje nezaslužene zatvorske kazne, nikada neće umrijeti. Može netko od njih umrijeti ali svi neće nikada. Živjeti će zauvijek netko od njih koji će ovu i ovakvu istinu širiti dalje kroz bure i nevere. Obalom lijeve naše koja je trebala postati a postati će kad-tad lijepa naša, za koju je Mića Lasić umirao promatrajući to divno plavo Jadransko more, sa prozora svoga stana, prepun nostalgije i emocija i to ne toliko za tim morem koliko za svojim rančom na Uzarićima koji je imao također malo more ali njemu draže. Njemu bliže. Njegovoj duši i srcu srodno. Ranč i imanje koje je napustio a sve zbog ničega na putu za nigdje.

Dok su neki trljali ruke zbog njegovog progonstva on je lio suze u osami svojih misli napušten od svih koji su nešto značili u ovom hrvatskom društvu. Zvaničnici koji su obilazili križne postaje hrvatskog naroda na kojima su Hrvati stradavali tijekom Domovinskog ili II svjetskog rata a zapravo su stradali od svekolikih pravnih, ideoloških pa čak i bioloških prednika ovih koji ta mjesta pohode. Mjesta koja su pohodili bez naših prognanih Generala. Bez Miće Lasića koji je poglavito na takvim mjestima trebao imati mjesto u prvim redovima jer je to u potpunosti zaslužio da ne nabrajano ponovno zašto.

Generale naš! Mi koji smo te osobno poznavali, i kojima si bio ratni zapovjednik nikada se nećemo predati i prodati hrvatskim judima koji su te prognali sa tvoje rodne grude. To ti obećavamo svojom krvlju koju su mnogi od nas lili zajedno s tobom na ratnim terenima diljem Herceg-Bosne i RH. Čuva ćemo uspomenu na tvoj lik i tvoje djelo koje neće nikada nestati iz naših misli i naših srca.

Nastaviti ćemo tamo gdje su tebe dušmani hrvatski zaustavili. U tvoje ime i u ime hrvatskog naroda nastaviti ćemo dalje do konačne hrvatske pobjede. Pobjede koju smo izvojevali u Domovinskom ratu a nismo okrunili 1995 godine i sad nam se to vraća kao bumerang u glavu. Ali mirno spavaj Generale. Mi ćemo bdjeti za tebe i htjeti učiniti ono što si ti želio i imao namjeru učiniti.

Na kraju ćemo Generale tebi u čast parafrazirati stihove pjesme Vladimira Kočiša Zeca. Gospodine Generale.

Gospodine Generale.
Visoko gore, na katedrali.
Samo tišina. Satovi su stali.
U mraku vidim, bojite se sjene .
Ne može se lako ubiti vrijeme.
Gospodine Generale.

Ako sa vjetrom neki zvuk vas budi
to kuca srce hrabrih ljudi.
I reći ću vam samo još jednu stvar.
Zapamtite Vukovar.

Zapamtite Generala Miljenka Miću Lasića.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine.
Za Dom Spremni!

URB HVO-a ŽZH