Goran Bare je svojevremeno napisao pjesmu Put ka sreći, koja započinje stihom:Gdje je nestao čovjek? Stih iz te njegove pjesme me nekako asocira na ovo vrijeme Adventa ili Došašća kojeg Katolici diljem svijeta već više godina obilježavaju na sve glamurozniji način zarobljeni općim konzumerizmom koji se kao najgora bolest zavukla pod kožu ogromnog dijela svijeta bio on katolik ili ne. Bitno je samo biti dio tog potrošačkog komercijalnog ludila u kojemu sve kipti od blještavila čak i par mjeseci prije samog Božića, gdje se kupuje sve i svašta jer je to in, jer je to cool, jer se tako može, jer tako traže naše mame, bake i djedovi, naša djeca, unuci, naša uža i daljnja rodbina, kumovi, prijatelji, poznanici.

Svake godine se nešto novo smišlja i izmišlja kako bi općina ili grad bila/bili drugačiji od drugih na bilo koji način.

Ove godine i naš Široki Brijeg je želio uveličati svoj Advent,(željno iščekivanje dolaska Spasitelja i Otkupitelja svega svijeta)na način kojim je uredio park Sajmište pored rijeke Lištice, gdje su postavljeni šatori i štandovi na kojima se nude gastronomski specijaliteti i razna pića, uz obilje kulturnih i glazbenih događanja. Kao novina ove godine je načinjeno i umjetno klizalište na kojemu su se mnogi okušali u klizačkim vještinama a poglavito naši najmlađi.

Selo Turčinovići su također slično i kao Širokobriježani organizirali svoj Advent pored crkve u svom selu s praktično istim sadržajima osim što nisu napravili klizalište. I jedni i drugi nisu izostavili Djeda Božićnjaka kao neizostavnu figuru svakog Božića koji je postao zamjena za onog bivšeg Djeda Mraza.

Promatrajući to sveopće Adventsko ludilo diljem svijeta razvidno je kako se najveći povijesni događaj prepušta “komercijalnom genocidu”u kojem mnogi sudjeluju a da toga nisu ni svjesni jer su uljuljkani svojim taštinama, malograđanštinom, i ekonomskim statusom kojeg uživaju u društvu.

Mi katolici jako dobro znamo kako je Advent ili Došašće vrata koja otvaramo Božiću koji nam je , evo, opet pred vratima. U njegovu ozračju svi se nekako vraćamo u djetinjstvo, posebice mi nešto stariji, kada se s nostalgijom u srcu prisjećamo rodne kuće, topline Badnje večeri i radosti slavljenja Božića.
Slavljenja Božića u prepunoj kući mladih i starih a nitko nije bio tužan, jer nikome nije bio dužan.

Osobito na Badnje veče, kada mi se za vrijeme ponoćne mise u crkvi vraća sjećanje na roditeljsko ognjište u kojem smo tu večer svi ukućani, jedan po jedan, prinosili hrastove badnjake koje je otac polagao na vatru, i kasnije, oko ognjišta koje je lebdjelo u nekom blaženom ozračju, svi zanosno pjevali ‘U sve vrime godišta…’ .
Mi, djeca smo živjeli za Božićni objed i kolače koji su ništa u usporedbi s današnjim objedima i svime onime što se poslužuje i nudi na stolovima mnogih obitelji. Bili smo sretni a imali smo što smo imali. Sarma kao glavno jelo, kiseli kupus sa suhim mesom, pečeni krumpiri s piletinom su bili jela o kojima smo maštali mjesecima unaprijed. Kolači su pak posebna priča,a šape su morale biti na stolu dok ih danas malo koja mlada mama pravi jer joj nisu cool odnosno in.

Vezano za darove toga se ne sjećam jer smo svi bili isti i nitko od nikoga nije ništa očekivao osim našeg druženja i pjevanja Božićnih pjesama.

Stoga je jako teško današnjoj djeci, navikloj na raskošno umotane skupe darove, objasniti s kakvom smo mi nestrpljivošću očekivali i kakvu su radost u nama izazivali bilo kakvi skromni, ali od srca darovani pokloni, poput male čokoladice,par bombona ili mnogo rjeđe vrećice bombona,nekoliko oraha i slično.

Kroz glavu mi lete slike mnoštva ozarenih lica koja su se miješala u veseloj vrevi Badnje noći oko jaslica u crkvi i velikog badnjaka ispred crkve čestitajući jedni drugima onim našim starim i već pomalo zaboravljenim pozdravom – “Na dobro ti došao Božić i i Sveto porođenje Isusovo”.

Božić i Advent su postali sve manje vjerski, a sve više komercijalni događaji
Promatrajući ovogodišnje Advente u Širokom Brijegu ili Turčinovićima , pitam se gdje je nestao taj naš stvarni Božić i sa žaljenjem primjećujem kako je puno toga upropašteno i izgubljeno. Iz godine u godinu Božić na neki čudan način gubi svoj izvorno vjerski sadržaj. Posvuda saonice s djedovima Božićnjacima , blješte raskošno okićene kuće, drveće, izlozi, trgovine, ali bez jaslica i bez onih istinskih božićnih likova koji karakteriziraju ozračje svetosti i smisao Isusova rođenja. Da nas u ove predblagdanske dane duhom prenesu u skromnu betlehemsku štalicu i dozovu u pamet onaj spasonosni događaj s početka naše ere kada se Krist rodio i još se uvijek rađa u svakoj božićnoj noći i u svim ljudima dobre volje.
Kao i sve drugo u ovom okupatorskom, materijalnom svijetu, Božić postaje sve manje vjerski, a sve više komercijalni događaj koji bahati ,bogati i povlašteni koriste kao zgodnu prigodu da ostvare što veću zaradu. Raskošno okićeni veliki trgovački centri ne daju ni najmanji znak da njihova blještava dekoracija ima bilo što s Kristovim rođenjem. Spretni i pohlepni trgovci prave od Božića prodajni spektakl koji očarava svojim blještavilom i privlačnim reklamama tjeraju obične ljude da svoju ruku što češće zavlače u novčanik i peglaju svoje kartice, čije posljedice će osjećati mjesecima nakon Božića, čak i do novoga.
Ovakve potrošački usmjerene proslave Božića, koje se uglavnom svode na pohlepno uživanje i gomilanje nepotrebnih stvari, u suprotnosti su s Kristovim poslanjem ljubavi i nade. Smisao Božića je u činjenju dobrih djela, u nesebičnosti i humanosti, u pomaganju bližnjeg svoga i onih u potrebi.
Kakve veze s Božićem imaju umjetno klizalište u Širokom Brijegu, zabava naših mladih uz mnoštvo krigli piva i vruće napitke, dok s razglasa trešti:“igraj Mare prašina se diže, ja i moj kolega, Pjevaj sestro, pjevaj brate, ukoliko na toj proslavi nema Slavljenika, Sina Božjega,Bogočovjeka, koji nam ima doći u goste za desetak dana, i konačno zbog kojeg je i organiziran Advent?

Može li netko zamisliti proslavu svog rođendana bez sebe ili bez slavljenika zbog kojeg je i organiziran taj rođendan?

Ovdje je zapravo tako. U Širokom Brijegu, Turčinovićima i diljem svijeta slave se rođendani bez Slavljenika koji bi trebao biti početak, središnji događaj i završetak Adventskih događanja pod šatorima. Nitko ne dvoji kako se naša omladina ne treba zabaviti ,zapjevati i poneku pjesmu s hrvatskim izvođačima, no bitan je ključ takvih događanja koji je netko namjerno zagubio ili skrio već dulji niz godina, a taj ključ je ključ svega.

U tom ključu su sva naša nadanja i sve naše nade a njega nema niti ga itko spominje, niti zove. A on tako želi , i zapravo čezne da ga netko pozove među nas ,kako bi bio s našim mladima pod šatorima i uz njihove štandove u Širokom Brijegu i Turčinovićima.

Gledajući naše mlade kako se lagano i nešto brže njišu u ritmovima glazbe koju im puštaju oni koji su za to zaduženi, dok u svojim rukama drže plastične čaše s pivom, tražeći još i još glazbenih hitova, birajući što žele slušati, mrcvareći disk jokeje, tražeći Jelenu Rozgu, Severinu, Jolu, Bulića, dance, (možda će sutra tražiti Prijovićku ili Desingercicu,i to je moguće kako je krenulo), nitko od njih nije pozvao na puštanje neke Božićne pjesme cijelu večer, niti se udostojio upriličiti neki pametan govor zašto su se u stvari svi okupili pod tim šatorima.

Ipak i pored sveg tog očitog proturječja,kojeg su kreatori ovakvih Advenata u svijetu načinili, taj najljepši crkveni i narodni blagdan u godini ipak ima nešto čarobno i veličanstveno u sebi. Priznali mi to sebi ili ne, znali mi to ili ne, htjeli mi to ili ne, Isus na svaki Božić uvijek i iznova dolazi k nama da podijeli s nama naše radosti, brige i patnje. Da nas podsjeti tko smo, što smo i zašto smo tu. Da nam rastjera strah i utješi nadom, jer kako lijepo reče Einstein – „vrijeme ima lijevak kroz koji sve bezvrijedne stvari jednom iscure u more ništavila“.
Iako, dakle, ovogodišnji Božić dočekujemo u ozračju straha i nesigurnosti za ono što nas čeka, jer je vrijeme u ovom globaliziranom svijetu postalo jako nesigurno i neizvjesno, Božić je ipak Božić. Blagdan bogoljublja, čovjekoljublja i nade. Proslavimo ga svečano i na način dostojan tog dana. Budimo zahvalni Bogu jednostavno zato što nas je stvorio i za razlog zbog kojeg je to učinio. A mi stariji za sve dobro što nam se dogodilo u životu i što smo dočekali još jedan Božić .
Čestit i blagoslovljen vam Božić i sretna nova godina!

Vlado Marušić/Braniteljskiportal.ba