Glas razuma
RIJEČ UREDNIKA – Provjeri.hr već je u više navrata upozoravao na posljedice cijepljenja protiv HPV-a (ovdje i ovdje). Posebno je agresivna kampanja koja se vodi za cijepljenje djece školskog uzrasta. Kako bi odgovorni roditelji mogli donijeti potpuno informiranu odluku o (ne)cijepljenju svoje djece protiv HPV-a, ovdje donosimo tekst dr. Lidije Gajski o toj temi napisan 2020. godine u sklopu obrane u predmetu koji je protiv nje vodila Hrvatska liječnička komora.
Jučer su izašli “službeni” podaci HZJZ o procijepljenosti među populacijom do 15. godine. Navodno je cijepljeno 51% djevojčica i 34% dječaka. S obzirom na angažman kakvog je HZJZ imao tijekom plandemije, nije im za vjerovati…
Tekst je podijeljen u dva dijela. U nastavku je drugi dio.
HPV cjepivo je škodljivo
Od samog uvođenja cjepiva protiv HPV-a njegovi se štetni učinci prijavljuju širom svijeta. Broj prijava veći je nego za druga cjepiva. U SAD-u je ušlo u primjenu 2006. godine, a nacionalnom sustavu za prijavu nuspojava cjepiva (VAERS) već su u 2008. godini prijavljene 6723 nuspojave od kojih je 1061 bila ozbiljna, a 142 opasne za život. U godinama 2007. i 2008. registrirano je 47 smrti koje su nastupile u razdoblju od mjesec dana nakon cijepljenja (32). Isto se nastavilo – od rujna 2010. do rujna 2011. prijavljeno je 26 smrti. Do 2013. iz programa za obeštećenje (VICP) žrtvama HPV cjepiva isplaćeno je gotovo 6 milijuna $ (33). Do siječnja 2020. VAERS-u su prijavljene 64 473 nuspojave HPV cjepiva, od čega 9525 ozbiljnih i 528 smrti (34).
Glavna regulatorna agencija Europske unije (EMA) do 7. ožujka 2020. zaprimila je ukupno 29 399 nuspojava HPV cjepiva (za Gardasil, Gardasil 9 i Cervarix). Podaci o ozbiljnosti nuspojava i smrtnim ishodima nisu dostupni. Dominirale su lokalne i opće reakcije te neurološki poremećaji (35, 36, 37, 38).
Treba naglasiti da povezanost cijepljenja s jedne, i prijavljenog zdravstvenog poremećaja i smrti s druge strane, ne mora značiti i uzročnost tih pojava. Spontano i neobrađeno prikupljanje prijava ima svoja ograničenja. Međutim, obzirom da se izrađuje na nacionalnoj i supranacionalnoj razini, može pružiti važne podatke i signale. Koristeći podatke VAERS-a jedna je grupa autora našla da je tjedni broj prijava Guillian-Barreova sindroma u razdoblju od šest tjedana nakon cijepljenja protiv HPV-a bio 2,5-10 puta veći nego u općoj populaciji te višestruko veći nego nakon meningokoknog cjepiva i onog protiv gripe (39). Grupa kanadskih autora na temelju tamošnjeg sustava za prijavljivanje nuspojava, našla je da u razdoblju od 42 dana nakon cijepljenja protiv HPV-a svaka deseta djevojka zatraži pomoć u hitnoj medicinskoj ambulanti, a jedna od 200 bude hospitalizirana (40).
Kad je riječ o broju prijava, opće je poznato da pasivno prijavljivanje, odnosno nadzor neželjenih učinaka cjepiva, kao i lijekova, daleko potcjenjuje stvarno stanje; računa se da se prijavljuje manje od 10 % nuspojava.
U sažetku opisa svojstava cjepiva proizvođač Gardasila navodi sljedeće češće neželjene učinke: lokalne reakcije na mjestu uboda, febrilitet, mučnina, vrtoglavica/omaglica, glavobolja, proljev, povraćanje, zubobolja, kašalj, infekcije gornjeg dišnog sustava, umor, bol u zglobovima, bol u mišićima, nesanica i začepljenost nosa. Kao rijetke, ali ozbiljne nuspojave navode se glavobolja, gastroenteritis, upala crvuljka, zdjelična upalna bolest, infekcija mokraćnih puteva, upala pluća, upala bubrega, plućna embolija, bronhospazam, astma i smrt. U grupi autoimunih bolesti, kao rijetki su, između ostalog zabilježeni hiper- i hipotireoza, psorijaza, celijakija, upalna bolest crijeva, reumatoidni artritis, uveitis i dijabetes (14).
Navedene su nuspojave verificirane u kliničkim studijama priloženima zahtjevu za stavljanje cjepiva u promet. Osim u slučaju lokalnih reakcija gdje su bile češće, učestalost ostalih nuspojava HPV cjepiva nije se značajno razlikovala od učestalosti nuspojava placeba, odnosno pripravka s kojim je cjepivo uspoređeno. To bi značilo da osim lokalnih reakcija, cjepivo ne nosi rizik drugih oštećenja zdravlja. Izvan kategorije nuspojava, kao posebno upozorenje, navedena je mogućnost gubitka svijesti (sinkopa), sa ili bez grčenja, uz moguće posljedične ozljede (14). Vrlo sličan profil nuspojava vezan je uz cjepivo Gardasil 9 (41).
Sigurnost cjepiva prati se i postmarketinški, nakon ulaska u široku primjenu i tu su zabilježeni dodatni neželjeni učinci – autoimuna hemolitička anemija, idiopatska trombocitopenična purpura, limfadenopatija, duboka venska tromboza, plućna embolija, pankreatitis, astenija, umor, autoimune bolesti, reakcije preosjetljivosti uključujući anafilaktičku reakciju, bronhospazam i urtikariju, mijalgija, akutni diseminirani encefalomijelitis, Guillain-Barreov sindrom, bolest motornog neurona, paraliza, konvulzije, sinkopa uključujući grčeve uz mogući pad s ozljedama, transverzalni mijelitis, celulitis i smrt (14).
Izvještaj koji je o sigurnosti HPV cjepiva podnio njegov proizvođač ne predstavlja pouzdanu informaciju. U kliničkim pokusima koje je tvrtka priložila zahtjevu za stavljanje cjepiva na tržište, praćenje neželjenih učinaka trajalo je svega 14 dana iza svake injekcije. Na taj se način ne mogu prepoznati odgođene nuspojave poput spororazvijajućih neuroloških i autoimunih bolesti.
Druga teškoća bila je ta da je HPV cjepivo uspoređivano s neadekvatnim placebom. Od sedam kliničkih pokusa priloženih za registraciju samo je jedan imao ispravan, inertni placebo, tj. fiziološku otopinu. Ostali pokusi uspoređivali su HPV cjepivo s pripravkom koji je sadržavao aluminij. Aluminij, koji se kao adjuvans nalazi i u drugim cjepivima, dokazano je toksičan za neurološki i imunološki sustav (42). O štetnosti aluminija Christopher Exley, toksikolog sa Sveučilišta u Keeleu, kaže: „U većine cijepljenih ta se toksičnost ispoljava kao blaga upala ili crvenilo i oticanje na mjestu injekcije. Međutim, u manjine su posljedice ove toksičnosti teže i mogu voditi ozbiljnim neželjenim učincima uključujući autoimunu bolest i encefalopatiju“ (43). A Yehuda Shoenfeld sa Sveučilišta u Tel Avivu: „… očekivati da injiciranje stranih tvari, posebno ako su pomiješane s adjuvansima, neće uzrokovati nuspojave u nekih genski osjetljivih pojedinaca, povijesna je pogreška“ (2).
Kako prepoznati toksičnost aluminija u cjepivu ako uporno kompariramo aluminij s aluminijem? Jasno da se izborom placeba koji sadrži aluminij ne može otkriti škodljivost HPV cjepiva; ono što se može jest sakriti je, odnosno maskirati. U prilog tome govore manipulacije s dozom aluminija u pokusima s Gardasilom (10).
Kritičari se pitaju kako je moguće da su regulatorne agencije na temelju ovakvih „dokaza“ proglasile HPV cjepivo sigurnim i dale mu odobrenje za primjenu. Mateja Černič, autorica knjige „Ideološki konstrukti o cijepljenju“ (Ideological Construct of Vaccination) (44) studije koje se prilažu zahtjevima za odobrenje cjepiva naziva metodološkim smećem. Nije li nedopustivo da se agencije za lijekove zadovoljavaju studijama koje dolaze samo od proizvođača cjepiva kad opsežna znanstvena literatura dokazuje da su istraživanja koja izvodi farmaceutska industrija metodološki i interpretacijski nevaljana i pristrana?
Nažalost, i nakon licenciranja, studije sigurnosti HPV cjepiva nastavile su se izvoditi na isti način. I dalje se koristi pseudo-placebo, najčešće cjepivo protiv hepatitisa A koje sadrži aluminij i sve druge dodatne sastojke, pa se od HPV cjepiva razlikuje samo u virusnom antigenu (7). Usprkos tome neki su sustavni pregledi demonstrirali više nuspojava u skupini ispitanika koja je primila HPV cjepivo. To je bilo posebno vidljivo za devetvalentno (Gardasil 9) cjepivo za koje autori zaključuju da ima „zabrinjavajući omjer“ koristi i štete (45).
Toliko o kliničkim pokusima. Kad je riječ o epidemiološkim istraživanjima koja se bave sigurnošću cjepiva, općenito treba reći da pate od brojnih metodoloških slabosti i ne mogu se smatrati vjerodostojnima. Eksperimentira se na premalom uzorku, uz sporne kriterije uključivanja i isključivanja, manipulacije s dobnim skupinama, neobjašnjiv gubitak ispitanika, manjkavosti u definiciji i evidenciji štetnih učinaka itd. (46).
Od zagovornika cjepiva često se može čuti da se nuspojave u primjeni pažljivo prate i evidentiraju. Postmarketinško je praćenje, međutim, pasivno i nesustavno, pa je iz podataka koje generira, kako priznaje sam proizvođač Gardasila, „nemoguće pouzdano procijeniti učestalost nuspojava i utvrditi uzročnu vezu s cjepivom“ (14).
Autori jednog sustavnog pregleda ovako su saželi stanje u vezi sa sigurnošću HPV cjepiva: „Mišljenje da HPV cjepiva imaju impresivni sigurnosni profil potkrijepljena je tek grubo neispravnim dizajnom studija sigurnosti i u suprotnosti je s rastućom evidencijom iz baza podataka o sigurnosti i iz prikaza slučajeva koja nastavlja povezivati HPV vakcinaciju s ozbiljnim neželjenim ishodima (uključujući smrt i trajnu invalidnost)“ (5).
Znanstvena literatura vezana uz HPV cjepivo – većinom, a ono što dolazi do liječnika, zdravstvene administracije i medija – u potpunosti, u stvari predstavlja kvazi-znanost. No upravo na nju oslanjaju se medicinska struka, regulatorne agencije i globalne organizacije, uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Njezin Savjetodavni odbor za sigurnost cjepiva (GACVS) povrh toga primjenjuje vrlo upitnu metodologiju kojom formulira zaključke (npr. izbor simptoma), a 11 od njegovih 15 članova u sukobu je interesa vezano uz proizvođače cjepiva (47).
SZO HPV vakcinu smatra „ekstremno sigurnom“, nalazi da su sinkope opisane nakon cijepljenja posljedica „stresne reakcije na injekciju“, da su izvještaji o Guillian Barreovu sindromu „diskrepantni“, da CRPS[1], POTS[2], zatajenje funkcije jajnika i venska tromboembolija nisu ni u kakvoj vezi s cjepivom i da celijakija uočena u Danskoj i Švedskoj „najvjerojatnije predstavlja demaskiranje već postojeće bolesti“. Organizacija je zabrinuta da se pažnja fokusira na „lažne prikaze slučajeva i neutemeljene optužbe“ i to predstavlja veliki komunikacijski izazov (48). Kao prava PR organizacija, SZO izrađuje „studije slučaja“ i ima spreman priručnik s naslovom „Četiri žurna koraka u odgovoru na događaj koji može potkopati povjerenje“. Zahvaljujući promptno primijenjenoj komunikacijskoj strategiji u Velikoj je Britaniji nakon smrti cijepljenog adolescenta „kriza otklonjena u roku od 4 dana“ (49).
U promidžbi i prodaji HPV cjepiva sudjeluju njegovi proizvođači, liječnici javnog zdravstva i kliničkih struka, nevladine organizacije, škole, mediji, estrada i naravno, politika – na lokalnoj, nacionalnoj i nadnacionalnoj razini. Riječ je o golemoj mašineriji pogonjenoj ekonomskim interesom.
Na globalnoj razini prihod od HPV cjepiva u 2018. godini iznosio je 3,3 milijarde $, od čega velika većina – 3,2 milijarde otpada na Merckov Gardasil. To je značajan porast u odnosu na 2014. godinu kad je zarađeno 1,9 milijarda $, a očekuje se i dalje povećanje (50).
S druge strane ovog marketinško-propagandnog stroja nalaze se tisuće djece oštećena zdravlja čiji su roditelji uvjereni da je za to krivo HPV cjepivo. Unatoč tome što to liječnici kategorički otklanjaju, političari ne razumiju, a mediji uglavnom ignoriraju.
Pa im preostaje da na društvenim mrežama ostavljaju svoja potresna svjedočenja, fotografije i videa bolesne djece. Neka svjedočanstva iz SAD-a prikupila je ekipa dokumentarnog filma „Vaxxed“ (51.1, 51.2, 51.3, 51.4).
I ostaje im da protestiraju na ulicama, kao u Irskoj i Kolumbiji (52, 53). U Kolumbiji, gdje je gotovo 3 milijuna žena primilo Gardasil, samo u jednom manjem gradu 240 je djevojaka nakon cijepljenja razvilo gubitak svijesti i druge neurološke smetnje (54).
Pišu peticije i otvorena pisma institucijama, sastavljaju izjave i održavaju tiskovne konferencije. U Španjolskoj je u dva navrata traženo da se HPV cjepivo ukloni iz Kalendara (55). Žrtve HPV cjepiva u Japanu upozoravaju da godinama nakon cijepljenja trpe tegobe, nemaju učinkovitu medicinsku pomoć i napustili su planove o daljoj edukaciji i zaposlenju. „Ponovo pozivamo vladu i proizvođače da prestanu širiti štetu i zahtijevamo da onu prouzročenu nadoknade … te poduzmu sve potrebne mjere za nalaženje terapijskih postupaka“ (56).
Organiziraju se u udruge poput britanske AHVID (UK Association of HPV Vaccine Injured Daughters), irske REGRET (Reactions and Effects of Gardasil Resulting in Extreme Trauma), španjolske AAVP (Asociacion de Afectadas por la Vacuna del Papiloma) i međunarodne IFICA (International Federation for Injured Children and Adults), ne bi li ih se tako možda čulo i uvažilo.
I što još mogu žrtve HPV vakcine? Tužiti proizvođača i institucije koje preporučuju cijepljenje. I to čine, širom svijeta (57, 58). Sudski procesi u tijeku su u Velikoj Britaniji, Irskoj, Danskoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, SAD-u, Japanu gdje je uloženo 119 tužbi te u Kolumbiji gdje ih je nekoliko stotina (11, 47). Roditelji preminule djevojčice u Španjolskoj dobili su tužbu protiv zdravstvenog sustava (59).
Obitelji pogođene štetnim učincima cjepiva uglavnom se same brinu za bolesnu djecu; napuštene su i ignorirane, ostavljene bez podrške liječnika i zdravstvenog sustava. U nemogućnosti da nađu znanstvenike koji bi se bavili ovom temom, roditelji u Finskoj sami istražuju štetu od cjepiva (60).
Međutim, ima znanstvenika koji ne odustaju od takvih istraživanja, unatoč nedostatku financija i neizvjesnosti oko publiciranja radova, uključujući mogućnost njihova naknadnog povlačenja iz časopisa (61, 62). I unatoč tome što će zbog nemogućnosti znanstvene rasprave biti etiketirani kao pseudoznanstvenici i teoretičari urote te ugroziti svoju profesionalnu karijeru (63).
Znanstvena literatura o HPV cjepivu raste i ovdje je nije moguće ni približno izložiti. Dominiraju opisi bolesnika i istraživanja patofiziologije neuroloških i imunoloških oštećenja, no prisutan je i široki spektar drugih kliničkih tema i entiteta. Ovdje ću izdvojiti rad u kojem je prezentiran imunohistokemijski nalaz mozga dviju djevojaka umrlih nakon cijepljenja protiv HPV-a. Autori su u stijenci krvnih žila našli antigen HPV-a tipa 16 (HPV-16L1), koji je, adsorbiran na aluminij, sastavni dio cjepiva Gardasil. Utvrdili su vaskulitis autoimunog tipa. U zaključku su naveli da njihova studija „sugerira da HPV vakcine koje sadrže HPV-16L1 antigene predstavljaju inherentni rizik za izazivanje potencijalno fatalne autoimune vaskulopatije“ (64).
Valja spomenuti i radove koji upućuje na zatajenje jajnika, odnosno disfunkciju ženskog reproduktivnog sustava. Riječ je o ishodu koji proizvođači cjepiva i većina ostalih istraživača uporno „zaboravljaju“ u studijama sigurnosti HPV cjepiva, premda je cjepivo namijenjeno mladim ženama; ne traže ga čak ni u pretkliničkim studijama na štakorima. Identificirana su barem dva sastojka cjepiva koji mogu biti toksični, odnosno inducirati autoimuni odgovor koji dovodi do prerane menopauze. Američki sustav za prijavu nuspojava cjepiva bilježi značajan broj ove nuspojave, praktički nepoznate prije uvođenja Gardasila (65).
Otkako je HPV cjepivo u primjeni rastući broj znanstvenika i liječnika upozorava na njegovu škodljivost. Diane Harper, koautorica preko 200 znanstvenih radova i voditeljica kliničkih ispitivanja HPV cjepiva, već u početku je smatrala da cijepljenje jedanaestogodišnjakinja predstavlja „veliki javnozdravstveni eksperiment“ i upozoravala na slučajeve Guillian-Barreova sindroma (1). L. Tomljenović i Ch. Shaw ukazivali su na to da neobično velik broj prijavljenih nuspojava, kao i njihov dosljedni obrazac upućuju na to da rizici cijepljenja nisu u potpunosti evaluirani (6).
Bernard Dalbergue, liječnik koji je radio za Merck, upozorava da Gardasil ima „silne nuspojave koje uništavaju živote i čak ubijaju“. Tvrdi da ne postoje kliničke studije koje dokumentiraju sigurnost tog cjepiva i tek će se nakon milijuna distribuiranih doza vidjeti koliko je opasno (19). Francuski virolog Luc Montagnier, dobitnik Nobelove nagrade za otkriće HIV-a, HPV cjepivo naziva „skandalom“ i „tragičnim primjerom kako razni dijelovi društva širom svijeta stavljaju ekonomski interes ispred zdravlja i zaštite naše mlađe generacije“ (2).
Patolog Sin Hang Lee, ekspert za HPV i za cjepivo uputio je otvorena pisma kineskom predsjedniku i premijeru moleći ih da odgode program cijepljenja protiv HPV-a u Kini (3). Carlos Alvarez-Dardet, profesor javnog zdravstva sa Sveučilišta u Alicanteu, pokrenuo je u Španjolskoj peticiju protiv HPV cijepljenja (66).
Danska je zemlja u kojoj je provedeno masovno cijepljenje protiv HPV-a. Danas više od 1000 djevojaka ima tegobe koje povezuju s vakcinom; mnoge su postale nesposobne za normalan život, a neke su vezane uz krevet i invalidska kolica (67). Problem je prva opisala liječnica Luise Brinth – u praksi je primijetila velik broj djevojaka koje su se žalile na kronični umor, bolove, ortostatsku tahikardiju i sinkopu te glavobolju i druge neurološke smetnje. Slično su zamijetili znanstvenici iz Japana i Švedske; spomenuti simptomi klinički su definirani kao CFS (sindrom kroničnog umora), CRPS (složeni regionalni bolni sindrom) i POTS (sindrom posturalne ortostatske tahikardije) te je postavljena sumnja da su povezani s HPV cjepivom (68, 69, 70). Reagirao je i ugledni epidemiolog Peter Gøtzsche, jedan od osnivača poznate znanstvene organizacije Cochrane i voditelj njenog nordijskog ogranka. Zajedno s kolegama, a potpisnik je bila i Danska agencija za lijekove, uputili su 2015. Europskoj agenciji za lijekove (EMA) zahtjev za reevaluaciju nuspojava HPV cjepiva. Premda je EMA do tada imala zaprimljenu 39 171 neželjenu reakciju i 352 smrti nakon HPV cjepiva, njezin nadležni odbor ponovo nije našao vezu između zdravstvenih teškoća i cjepiva. Međutim, proces kojim je zaključak donesen bio je neznanstven, netransparentan, u suradnji s proizvođačima cjepiva i većina članova odbora bila je financijski povezana s tvrkama koje proizvode cjepiva i lijekove (71, 72). Stoga su se Gøtzsche i kolege žalili na zaključak i tužili EMA-u Europskom ombudsmanu (73, 74).
Danske liječnike podržali su i drugi kolege. „Zaključak EMA-ine provjere nije bio temeljen ni na jednoj studiji dizajniranoj da odgovori baš na pitanje veze HPV cjepiva i POTS/CRPS-a, i stoga se ne može smatrati valjanim“, smatra Svetlana Blitshteyn, neurologinja sa Sveučilišta u Buffalo-u, SAD. Ona je dokumentirala spomenute nuspojave u svojih pacijenata i poziva na temeljito testiranje sigurnosti HPV cjepiva: „Dok takva studija ne bude napravljena od strane istraživača bez povezanosti i pripadnosti farmaceutskoj industriji, ne može se tvrditi da veza između HPV cjepiva i POTS-a ili CRPS-a ne postoji“ (75).
Brojni liječnici poput nefrologinje Suzanne Humphries i neurokirurga Russella Blaylocka angažirani su u širenju informacija o problematičnoj strani HPV cjepiva (76, 77). Organiziraju se međunarodni simpoziji (78). Godine 2018. donesena je „Globalna izjava“ u kojoj potpisnici s pet kontinenata pozivaju medije, vlade, proizvođače cjepiva i medicinske stručnjake da podižu svijest o ovom problemu, provedu objektivna istraživanja, pronađu terapiju, osiguraju podršku žrtvama, zaustave reklamne kampanje proizvođača i povuku preporuku za cijepljenje (79).
U inicijativama sudjeluju i pravnici. Monica Leon del Rio pomaže žrtvama u Kolumbiji. HPV vakcinu smatra „velikom prevarom i farsom koja je zadnjih deset godina oštetila živote tisuća mladih ljudi“ (2). Američka odvjetnica Mary Holland i njene suradnice napisale su knjigu „HPV cjepivo na sudu“ u kojoj su obuhvatile i medicinski i pravni aspekt (2). Odvjetnik Robert Kennedy Jr. ukazuje naročito na politički aspekt – koruptivnu vezu vladinih organizacija poput FDA i CDC s proizvođačima vakcina (80). Evo što kaže o CDC-u (glavnoj američkoj javnozdravstvenoj ustanovi): „Otvoreno govoreći, CDC je kompanija za cjepiva; posjeduje 56 patenata za vakcine te kupuje i distribuira cjepiva u visini od 4,6 milijarda $ godišnje kroz program Vaccines for Children, što je preko 40 % njegova ukupnog proračuna”. Predsjednica CDC-a u vrijeme odobravanja Gardasila, Julie Gerberding, tri je godine nakon toga prešla u kompaniju Merck za predsjednicu odjela za cjepiva. Posjedovala je i dionice tvrtke Merck (81).
U zemljama koje su imale masovno cijepljenje i gdje se žrtve broje na stotine, nastali su dokumentarni filmovi s potresnim pričama o smrti i invalidnosti cijepljenih djevojčica i o nemaru onih koji bi im trebali pomoći. Autori filmova uvijek postavljaju pitanje – jeste li sigurni da je upravo HPV cjepivo skrivilo tegobe? I uvijek dobivaju isti kategorični potvrdni odgovor. Navodim samo nekoliko filmova – danski „De vaccinerede piger“ (The Inoculated Girls) (67), irski „Cervical Cancer Vaccine – Is it safe?“ (82), britanski „Sacrificial Virgins“ (83), američki „Manufactured Crisis – HPV, Hype & Horror“ (84), novozelandski „Cause or Coincidence – HPV Vaccines Associated with Deaths and Disability“ (85), nizozemski „HPV-Vaccine and the Adverse Events“ (86) i kolumbijski „Fue el Gardasil“ (Gardasil did it) (87).
Unatoč cenzuri dramatični osobni narativ ipak probija medijsku blokadu (88, 89, 90, 91, 92, 93). Novinari s integritetom pokreću vlastite kanale za informiranje. Otvaraju web stranice poput SaneVax sa stotinama priča o HPV cjepivom oštećenim djevojčicama i dječacima, uključujući umrle (94). Na stranici se može naći znanstvena literatura, brojni članci i videa. Urednica Norma Erickson napisala je knjigu kako bi dala glas nastradalima od cjepiva (95). Američki novinar i producent Del Bigtree u svojim je emisijama ugostio brojne znanstvenike i liječnike koji su otkrivali istinu o HPV cjepivu (96).
Informacije dopiru i do političara. Francuska zastupnica Michele Rivasi organizirala je debate o HPV cjepivu u francuskom i Europskom parlamentu (97, 98). Cjepivo je bilo tema u danskom i u irskom parlamentu, gdje je opozicijski senator Pascal Mooney izjavio da nije mogao vjerovati onome što je čuo od žrtava cjepiva i da je program vakcinacije protiv HPV-a nacionalna sramota (99). Indijska je vlada suspendirala Merckova klinička testiranja Gardasila u Indiji. Razlog – razbolijevanje stotina djece uključujući smrtne ishode te grubo kršenje zakona i etičkih načela vezanih uz klinička istraživanja (100).
U Japanu je po uvođenju HPV cjepiva zabilježen značajan broj prijava nuspojava, sedam puta veći od prvog sljedećeg cjepiva. Radilo se najviše o bolovima, teškoćama hodanja i grčevima. Javnost se jako uznemirila što je dovelo do toga da je 2013. japansko ministarstvo zdravstva ukinulo preporuku za cijepljenje. Temelj za njeno povlačenje bila je „neporeciva uzročna veza između perzistentnog bola i vakcinacije“. Nakon toga obuhvat cijepljenja se strmoglavio – s prethodnih 80 % pao je na svega 1 % (47).
Zahvaljujući širenju objektivnih informacija procijepljenost se smanjila i u drugim zemljama. U Irskoj je pala s prethodnih 86,9 % na 50 %, a u Danskoj s ranijih 80-90 % na 20-30 % (101, 102).
Etički aspekt cijepljenja protiv HPV-a
Kad se određeni medicinski postupak ili proizvod preporučuje i uvodi u primjenu, njegov omjer koristi i štete mora biti pozitivan. Uz to bi trebao biti ekonomski isplativ. Cijepljenje kao postupak ima i svoje specifičnosti. Prva proizlazi iz činjenice da se odnosi na zarazne bolesti, gdje može postojati kolektivni imunitet. Stoga je osim procjene koristi i štete na individualnoj razini, isto poželjno učiniti na razini populacije. U slučaju cijepljenja protiv HPV-a nema znanstvenih dokaza za kolektivni imunitet. Tako ostaje evaluacija na individualnoj razini.
Druga posebnost cijepljenja je u tome da se radi o preventivnom postupku. Kad se medicinska intervencija izvodi na zdravim ljudima, a naročito kad su oni vrlo mladi kao u ovom slučaju, omjer koristi i štete mora biti izrazito velik, dakle korist mora biti jasna i značajna, a rizik vrlo blizu nuli.
Stavimo li HPV cjepivo u ovaj kontekst, moramo zaključiti da je:
a) korist nepostojeća – učinkovitost u smislu sprječavanja klinički relevantne bolesti i produženja života nije dokazana, a nema ni potrebe za cijepljenjem (kad bi i bilo učinkovito) jer postoje bolje metode prevencije
b) šteta evidentna – značajan broj cijepljenih ima zdravstvene tegobe, manji broj obolijeva od ozbiljnih bolesti, a rijetki umru od cjepiva
c) cijena visoka – cijena jedne doze cijepiva za pojedince u Hrvatskoj je 1150 kuna, a potrebne su 2-3 doze; u sklopu javne nabave cijena je niža, no to je još uvijek najskuplje cjepivo na tržištu.
Medicinski proizvod s ovim obilježjima ima jasno negativan omjer koristi i štete za zdravlje i uz to je vrlo skup. Kao takvo, cjepivo protiv HPV-a nikad nije smjelo ući u primjenu i trebalo bi ga odmah povući s tržišta. Čak u najoptimističnijoj varijanti, a ta je da mu je omjer koristi i štete nejasan, njegova bi primjena predstavljala nadriliječništvo. U situaciji u kojoj je neto učinak šteta, primjena i zagovaranje ovog cjepiva predstavljaju i nešto puno gore. Zdravstveni sustav koji stvarno brine o ženskom zdravlju svoj bi napor umjesto prema cjepivu trebao usmjeriti prema tome da se ženama osigura osnovna ginekološka skrb. U Hrvatskoj nedostaje čak 61 tim primarne ginekološke zaštite i u sustavu javnog zdravstva više od 400 000 žena nema izabranog ginekologa (103).
Općenito, da bi cijepljenje s javnozdravstvenog stajališta bilo opravdano, mora zadovoljiti šest kriterija – bolest koju sprječava mora biti ozbiljna, česta, nelječiva i nesprječiva drugima načinima, a cjepivo mora biti učinkovito i sigurno. U ovom slučaju složit ćemo se tek s time da je karcinom cerviksa ozbiljna bolest. I to je to.
„Trebamo li davati HPV cjepivo, etičko je pitanje. A ispravna etika počinje od ispravnih činjenica“, kaže etičar Alvin Moss sa Sveučilišta u Zapadnoj Virdžiniji (2). Doista, treba poznavati činjenice. I treba imati suosjećanje. Čuti i doživjeti, kako kaže jedna majka HPV cjepivom oštećene djevojke „bol, frustraciju i nemoć u nastojanju da se dokaže stvarna trauma tisuća djevojaka i žena koje su izgubile zdravlje i čistoću zbog ove obmane“ (2). I onda, vodeći se time, treba odraditi svoju profesionalnu i ljudsku zadaću.
Provjeri/dr. Lidija Gajski