Sve što se događa u životu ima svoje razloge. Ništa se ne događa slučajno. Slučajno se događa samo slučaj. Pa tako nitko nije slučajno napustio ovaj svijet iako ljudskim očima to izgleda slučajno. Nitko nije slučajno preživio Domovinski rat. Nitko nije slučajno dobio RVI, vojnu mirovinu, ili neku drugu beneficiju iz Domovinskog rata. Nitko slučajno nije ostao bez svega toga.
Kada je započeo rat na ovom našem “otoku” udaljenom milijun kilometara od srca međunarodne zajednice među narod se uvukla tjeskoba izazvana strahom od nepoznatog. Strahom od zlokobne sile koja se kao smrtonosni oblaci nadvila ponajprije nad Slovenijom, potom RH-om, a onda i nad BiH gdje je pokazala svu svoju strahotu. Oni koji su razmišljali projugoslovenski nisu mogli pojmiti kako netko tko se zove JNA može udariti po svom narodu dok se nisu krvavo razuvjerili ali bijaše im kasno jer su cijeli život živjeli u “miru i bratstvu i jedinstvu”, koji im je podario komunistički sustav SFRJ.
No, nisu svi živjeli u “miru bratstva i jedinstva”, jer im nikada nije bilo jasno kako netko može u ime “mira i bratstva i jedinstva” imati veća prava samo zato što je moralno politički podobniji. I dogodio se rat. Oni koji nisu bili zadovoljni “bratstvom i jedinstvom” uzeše ono mao pušaka i topova što im ostade nakon što JNA opustoši skladišta i magacine ureda obrana, dok nešto sami uzeše iz vojarni JNA u RH i BiH i stadoše pred zastrašujuću silu srcem i vjerom u Boga. To su bili dani ponosa i slave. Tih 52/pedeset i dva mjeseca – službeno od 18.09.1991 godine koji se smatra kao dan agresije na BiH (dan agresije na općinu Ravno kod Trebinja) do 23.12.1995. – Daytonski mirovni sporazum zauvijek je obilježio naše branitelje.
Neki branitelji su bili kraće vrijeme angažirani u tom periodu, dok su neki bili čak i duže od tog perioda vojno angažirani u tom ratu (čak do polovice 1996. godine). Svaki rat kao i svako zlo ima i svoje posljedice. Neki se nisu živi vratili iz njega. Za neke se grobove zna dok se za neke ne zna. Neki su ranjeni, ozljeđeni ili oboljeli. Dok je trajao rat nitko o tome nije imao vremena razmišljati. Bio je onamo kamo su ga poslali i čekao je svoje sutra koje mnogi nisu dočekali.
Neki su se uspjeli izvući i pobjeći prije tog rata u svijet, dok su neki “kliznuli” za vrijeme tog rata. Neki su djelovali iz “pozadine” i uredno opskrbljivali one koji su radili njihov posao na prvoj crti bojišnice s potrebitom “logistikom”, a sami su bili u sigurnosti atomskih skloništa i podruma višekatnica luksuznih stanova, jer su imali čistu računicu. Bitno je preživjeti, voditi se kao pripadnik HVO-a a ovima na prvoj crti bojišnice slati što god treba, pa čak i od svog ako bude potrebito, a imali su svega napretek jer je preko njih i dijaspora bila širokogrudna u darivanju, svega pa čak i novca. Da ne zaboavim napomenuti kako su ti “glavni podrumaši” prije izbijanja rata u BiH od bivšeg ministra financija RH Joze Martinovića dobili kamione hrvatskih dinara koje su spremili na sigurno, što je bio jedan od glavnih razloga zašto su morali preživjeti, a to na prvoj crti odista nije bilo sigurno.
Usput su ti podrumaši pokupili i činove, pa stoga nije čudno kako mnogi od njih danas imaju činove generala, pukovnika i brigadira a nisu omirisali prve crte. Mnogi jadni i napaćeni pripadnici prve crte bojišnice kada su se vraćali s terena u Široki Brijeg početkom 1992. godine nisu zaticali živa roba, nigdje ništa od ugostiteljskih objekata nije radilo osim bivšeg Hotela “Park” u kojemu su se mogli vidjeti neki pripadnici specijalnih postrojbi iz Širokog Brijega ili neki drugi pripadnici HVO-a.
Nismo viđali te podrumaše niti sljedbenike “bratstva i jedinstva”, jer su bili nestali s lica zemlje. Živjeli smo za teren. Jedva smo čekali kada ćemo opet na njega. Nismo propustili njiti jedan teren od početka rata pa do samog kraja: Začudo nije nas niti boljelo ništa. Moguće da je naša preokupacija ratom i obranom naše Domovine potisnula sve bolesti ili je sami Bog tako postavio stvari. Za vrijeme rata uredno smo dobivali svoje plaće kao pripadnici HVO-a i tu nije bilo problema jer nam novac nije bio glavna preokupacija imajući u vidu kako smo odista imali svega u obilju zahvaljujući “podrumašima”.
Konačno, rat je prestao i valjalo se vratiti mirnom životu. Nestalo je plaća pripadnika HVO-a koje su za vrijeme rata nešto značile, i gdje se mora napomenuti kako je na spisku za plaću u Širokom Brijegu svakog mjeseca bilo oko 1.500 pripadnika HVO-a a nisu se mogla napuniti 2/dva autobusa na prvu crtu bojišnice u svakoj smjeni. Opće je poznata činjenica kako su pojedini zapovjednici HVO-a uredno podizali plaće naših dezertera iz inozemstva uz njihov blagoslov ali uz uvjet da ih ovi uredno vode u vojnoj evidenciji što normalno danas dovodi u zabludu ukupan broj pripadnika oružanih snaga u FBiH.
Opustošena i gospodarski uništena Hercegovina morala je pronalaziti i iznalaziti druge načine opstanka a poglavito njenih branitelja. Imajući u vidu kako su ti branitelji zadužili sve a poglavito ove “podrumaše” nečija luda glava je smislila plan kako bi ti razvojačeni branitelji trebali tražiti RVI, ali za to su bili potrebiti medicinski nalazi ovlaštenih liječnika specijalista koje su ti jadni pripadnici HVO-a nabavljali od istih za nekoliko tisuća KM da bi velika većina njih ostala i bez prava i novaca, i još se uvijek bore za ostvarenje svojih prava protiv Federalnog mistarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata u Sarajevu po sudovima u FBiH.
“Podrumaši” su kao gušteri poslije kiše izišli na svijetlo sunca i počelli trošiti one vreće para, obespravljujući svoj jadni napaćeni narod, svoje branitelje, iako uvijek “spremni” na riječima kroz medije i politiku pomoći svojim braniteljima govoreći “branitelji su zadužili ovaj narod”. “Farizeji i licemjeri jao vama “govorio je Isus 365 puta u novom zavjetu. Pa tako jao vama vi pljačkaši ovog naroda.
Oni dezerteri su po povratku s “Dul-Dunga”tamo iza rata prvo posjetli svoje zapovjednike (one koji su ih uredno vodili u vojnoj evidenciji), te ih “malo počastili” a potom im dali novce koje su zaradili na Dul-Dungu da ih uvedu u pravo RVI-a da sve bude transparentno i čisto, i da se otklone sve nedoumice i nejsanoće i opet su se ukomponirali u život Hercegovine. Usput su napravili kuće šaljući svojoj rodbinbi novce za izgradnju, dok im je rodbina znala reći: “Ta nije ni njima lako u tuđoj zemlji”, iako ovamo netko krvari njihovu zemlju i njihovu kuću.
Sada dolazimo do onih koji ništa od rata nemaju niti su išta od rata i tražili a znaju sve što zna i pisac ovih redaka. Dolazimo do onih koji su od rata nešto i tražili a nisu ništa dobili. Tražili su od rata minimum poštivanja i dostojanstva jer su svoje najbolje godine života dali za jednu građevinu koja se zove BiH i ta građevina danas daje u najam svoje stanove i poslovne prostore a njih ne zapada ama baš niti ni jedan. Svatko od njih zazire. Svatko bi se njih trebao bojati a ispada da ih se nitko ne boji. A ne boji ih se jer su predugo i preglasno šutjeli do unatrag dvije i pol godine dok se nisu pojavili oni.
Zaboravljeni branitelji. Grupica branitelja iz mjesta Grab kod Ljubuškog je onako čisto iz nekog svog unutarnjeg revolta odlučila osnovati udrugu koju su nazvali Zaboravljeni branitelji kako bi atrikulirali svoje zahtjeve i ta je priča krenula. Danas njenih uredno registriranih zaboravljenih branitelja u ZHŽ-u ima preko 3.500, dok ih u cijelj FBiH ima oko 30.000. Njihovo je geslo ugasiti udrugu kada ostvare svoja prava koje se ogledaju u dvjema točkama. Ostvarivanje prava na braniteljski dodatak u visini od 6 KM po mjesecu ratovanja na prvoj crti bojišnice ovisno o vremenu provedenom u ratu i pravo na primarnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu svojih članova koji to nemaju.
Mjesta u toj udruzi nema onima koji tu ne pripadaju. Nema mejsta onima s Dul-Dungom, podrumašima, foteljašima ili nekim drugim skorojevićima ili uhljebima. Mjesto u ovoj udruzi su pronašle i žene koje su na ovaj ili onaj način bile vojno angažirane za vrijeme Domovinskog rata. Ova udruga ne uspijeva ući u proračune općina na području ZHŽ-a, ili FBiH od svog osnutka a tome su već tri godine. Ova udruga nema besplatnih općinskih niti županijskih ureda. Ova udruga ima u svom sastavu sve pripadnike HVO-a (ranjene, ozlijeđene, oboljele, zatočene) osim poginulih i udovica Domovinskog rata.
Ova udruga na svakom koraku nailazi na prepreke i barijere koje su postavili oni koji predstavljaju druge udruge proizišle iz Domovinkog rata jer je ova udruga latentna prijetnja njima, njihovom statusu i istini jer pripadnici ove udruge znaju sve i o tom javno govore a ne iza leđa kako se to njima sustavno čini. Pripadnici ove udruge su branitelji koji su 18.09.1991. godine srcem i dušom uzeli u ruke onu “tandžaru ili pušku M-48” kako bi obranili svoje domove što su smatrali Božjom dužnošću i nikome se nisu molili da ih toga poštedi da bi je isto tako 23.12.1995. uredno razdužili.
Pripadnici te udruge su 20 godina nakon rata trpjeli nepravde gledajući sve one poznate i nepoznate face kako se kite tuđim perjem a usput uživaju Boga svoga dok je destrukcija njihovih duša nerijetko dovodila do suicida, alkohola, rastava, povučenosti i osame, PTSP-a i svih drugih očaja i otuđenosti od svih i svakoga. Pod noge su im svakodnevno bacani klipovi kroz medije i portale poput slijedećih: “Šta traže poslije dvadeset godina nakon rata”, ili “Neka odrače što su osvojili” ili “nisu oni zaboravljeni, oni su lijenčine”, a nikada im nitko to nije javno u lice rekao iako su tražili javno sučeljavanje s predstavnicima drugih udruga proizišlih iz Domovinskog rata ili predstavnika vlasti.
Ova udruga pouzdano i provjereno zna koliko koja od istih prima mjesečno iz općinskih proračuna svih ovih 20/dvadeset godina od prestanka rata na ovim prostorima i ti se iznosi kreću od 800 do 1.200, pa do 2.100 KM mjesečno plus mnoge druge beneficije koje im se daju na svakom koraku. No, bez obzira na sve članovi te udruge ne žele obezvrijediti obitelji naših poginulih, ranjenih, oboljelih ili zatočenih pripadnika HVO-a jer su to konačno naše ratne kolege. Oni su zauvijek s nama i nikada nećemo reći ništa protiv njih.
Ono što ćemo reći je istina i samo istina jer tko se istine boji u laži živi i u laži umire a pri tome će pogaziti svakoga tko mu se nađe usput. Postoje dvije najljepljše i najuzaludnije riječi na svijetu a one su: “Sloboda-La Liberte” i Ljubav i za obje valja ginuti. Članovi te udruge kojih je ostalo odista mnogo slijepo su vjerovali u te riječi i umrijeti će s tim riječima na usnama. A preduvjet tim rječima je borba za istinu. Jer bez istine te dvije riječi se ne mogu dosegnuti.
Vlado Marušić / BraniteljskiPortal.ba