„U gradu ljubavi lako se zavoli, to su mi rekli svi kad su me pratili“…….. stihovi su pjesme Pariške kapije Harisa Džinovića, svježe razvedenog ex Yu pjevača, i tzv.“regionalne zvijezde“ narodnjaka s beogradskom adresom , čije pjesme lako dopiru do srca neosviještenog puka s ovih prostora kojemu ruku na srce zločinačka SFRJ i njen mentalitet nikada nije izišao iz dupeta, i srca ispražnjenog od svih obzira i emocija, što se osjeća na svakom koraku u ovo današnje vrijeme kada njihova tzv“narodnjačka zvijezda“Aleksandra Prijović puni hrvatske Arene bez namjere prestati.
Najavom HRT kako će četvrtak 11.travnja 2024.godine prikazati film Bitku na Neretvi, najveći film Veljka Bulajića, na drugom programu HRT-a u 21.10. a to je ratni film iz 1969. godine, na društvenim mrežama su se počeli nizati komentari čitatelja koji su po običaju podijeljeni na one koji podržavaju crvene, žute i zelene vragove koji su se nakotili i namnožili u RH i tom tzv“regionu“, dok su s druge strane oni koji su sudjelovanjem u Domovinskom ratu u RH i BiH pogođeni na bilo koji način tom krvavom zvijezdom petokrakom i svime onim što ona u tom filmu pokazuje i dokazuje zajedno s njenim protagonistima.
Kad se k tome doda vatrena uvertira za mostarski derbi između lokalnih klubova Zrinjskog i Veleža iz Vrapčića kad je navijačka skupina Red Army otela transparente Ultrasima nakon njihove utakmice sa Zvijezdom 09 čime su im poslali znakovitu brutalnu poruku, odista je u gradu podijeljenom rijekom Neretvom postalo jako zanimljivo u ovo vruće proljetno vrijeme.
Ovdje ne treba zaboraviti ni izjave Islamske zajednice o zgradi kazališta u Mostaru kako tu nije riječ o izgradnji zgrade, već o izgradnji Herceg- Bosne ,gdje u tim prosvjedima na mjestu gradnje HNK marširaju rame uz rame predstavnici MIZ(Mešihata islamske zajednice) iz Mostara sa Salemom Marićem Predsjednikom GV Mostara koji ima podijeljene ingerencije upravljanja gradom s gradonačelnikom Mostara Mariom Kordićem koji se oštro protivi izgradnji islamskog centra upravo pored HNK Mostar onda se odista svi moramo zapitati dokle će grad Mostar moći živjeti uljuljkanim snom dokolice u kojemu njegovi žitelji žive dan po dan, kupujući po nekoliko glavica crvenog ili bijelog luka, nekoliko listova raštike, nekoliko dkg mljevenog mesa, dok redovito dobivaju na poklon oglođane sirove kosti od svojih prijatelja, kumova, rodbine u mesnicama, kako bi spravili juhu i eventualno ručak za sebe i svog supruga umirovljenika s minimalnom mirovinom, ponekim djetetom na grbači koji krade Bogu dane ispijajući kavice negdje pored Neretve, trošeći svaku ušićarenu KM na bingo i pse koji jure na električni pogon u kladionicama koje se nude na svakom koraku.
Dokle će moći zahvaljivati svakom novom danu koji im se nudi s istim mogućnostima, prije bi se reklo nemogućnostima u „gradu ljubavi“gdje se lako zavoli jer Mostar je i u onom „sistemu“slovio kao grad koji je pored Banja luke imao najljepše žene, grad koji je poznat po mnogim mješovitim brakovima protiv kojih ni današnji žitelji s obje strane rijeke Neretve u principu nemaju ništa kako to pokazuju nedavno sačinjene ankete među njima, premda su do jučer jedni druge ubijali u krvavom ratu, ili su možda te ankete sačinjene među onima koji nemaju nikakve sveze sa strahotama iz Domovinskog rata?
Do kada će se žitelji tog grada koji je smjestio djecu hrvatske i muslimanske, odnosno bošnjačke nacionalnosti pod isti krov Gimnazije nadati kako se neće dogoditi nova Liska park, neki novi sukobi koji se lagano negdje u glavama nekih bolesnih umova spremaju, kao što su se spremali na lijevoj obali Neretve 1993.godine kada su svoje osloboditelje Hrvate koji su protjerali Srbo-Četnike s te lijeve obale ,mučki na prepad zaskočili, mnoge ubili, ranili, zatočili, opljačkali im svu imovinu krsteći ih imenom Ustaša a njihovu tzv“tvorevinu „HR-HB“nazvali zločinačkom tvorevinom a tvorce te „tvorevine“nazvali UZP što je prihvatio i dio međunarodne zajednice, ne provjeravajući istinitost takvih tvrdnji, što je neizostavna stigma udarena na čelo svakog Hrvata promatranog njihovim lukavim, prijetvornim i pokvarenim očima.
Nekako me sve podsjeća na neku novu Bitku na Neretvi koja se dogodila u filmu Veljka Bulajića koji se u mojoj kući nije smio prikazivati osim u kinima kamo smo organizirano kao djeca do četvrtog razreda osnovne škole odvođeni kao zatočenici u redu za strijeljanje što je svojstveno tim zlikovcima iz filma Bitka na Neretvi koji veliča i glorificira upravo te zlikovce koji nemaju pardona a niti milosti prema svima onima koji rade pa čak i misle suprotno od njih i njihovih misli.
Zanimljivo je kako je moj pokojni otac uvijek kad su se prikazivali inserti iz partizanskih filmova u ono vrijeme na TV znao reći: “Vidi kako lažu“ što je meni kao djetetu u to vrijeme bilo nejasno, a što mi je postalo jasno tek mojim odrastanjem i srastanjem sa saznanjem kako autori takvih filmova na čelu s Veljkom Bulajićem odista lažu kao lažovi čije laži izlaze iz mnogih njihovih tvornica laži čiji otrov nas truje i danas a poglavito na HRT koji se drznuo na toj tzv.“HRT“u večernjem udarnom terminu pustiti jedan zločinački, lažljivi, ušljivi, pišljivi film koji se nikada u novoj suvremenoj, suverenoj državi za koju su mnogi istinski Branitelji dali svoje živote, dijelove tijela, prolijevali krv,znoj i suze nije smio prikazati zbog rana prošlosti koje su svježe i uvijek će biti svježe ako se otvaraju nekim novim zločinačkim rukama koje su držale debelog hlada i vlažnog mraka u podrumima nekih zgrada ili pak u inozemstvu, dok je vani grmjelo, sijevalo oružje po braći po oružju koji su branili svoje svetinje upravo od onih koji predstavljaju pravo i pravdu u zločinačkom filmu Bitka na Neretvi.
Nikakva povijesna renesansa tog i takvih filmova ne može i ne smije biti dopuštena u RH ukoliko je ona samostalna i suverena država kako to vole reći njeni politički predstavnici u njoj i van nje. Oni to ne smiju reći a ponajviše iz razloga što njeni stvaratelji Branitelji nisu sisali veslo i jako dobro znaju kako je zvijezda petokraka jednaka 1941,1945,1991 i 1995.godine, pa čak i danas 2024.godine kada se najavljuje prikazivanje tog filmskog uratka. Ona je ista i ne mijenja niti svoj prvobitni oblik a niti svoju zločinačku namjeru.
Stoga imamo s pravo reći kako je HRT ovim potezom puštanja tog zločinačkog uratka otvorio rane mnogim Braniteljima i svima onima koji su već davno početkom 1991.godine u podzemlje tame smjestili ne samo Bitku na Neretvi već i zvijezdu petokraku kamo odavno pripadaju kako bi po njima hodali i vršili nuždu pacovi i štakori kao jedini pravedni suci zločinima njihovih protagonista.
Ovdje treba istaknuti kako je jedini odgovor koji se HRT u ovom trenutku može ponuditi zbog prikazivanja tog filma javna osuda, bojkot te TV, a konačno i pozivanje na kaznenu i materijalnu odgovornost urednika te TV, jer se lažno predstavljaju kao Hrvatska Radio Televizija a što su ovim potezom i dokazali.
Sve u svemu ne miriše na dobro poklapanje filma Bitka na Neretvi i skorašnja događanja u gradu na Neretvi.
Vlado Marušić/Braniteljskiportal.ba