Jer, gdje su domoljubi iz vrha hrvatskih vlasti, gdje su medijski urednici da citiraju užasne izjave preminulog kantautora o časnim sestrama iz Vukovarske bolnice, a te njegove izjave su bile uvod u masakriranje i klanje svega što je ličilo na barem malo hrvatstva i katoličke vjere…….
Nakon što je preminuo jedan solidan pjesnik i još solidniji falš pjevač, ako to kao kompetentan glazbeni kritičar smijem kazati u ovom trenutku farsičnog žalovanja , medijska nekrofilska bulumenta bacila se na posao trljajući ruke od morbidnog ushićenja.
Naslovnice vrište, top tema jedne smrti postala je atomska tema, a neki „novi klinci“ dali su nam jasno do znanja da je Juga ponovo oživjela smrću „slavnog“ kantautora! Poslali su nam poruku „računajte na nas“! U tom kontekstu možemo biti potpuno sigurni da je više desetljetno ispiranje mozgova idejom jugoslavenizacije hrvatskog društva urodilo plodom, a Balašević kao tipičan politički projekt bivše Juge ispao je prorok kada je skladao svoju prijeteću pjesmu s ključnim stihovima „računajte na nas“.
Obećanje Titu, da će i poslije njega biti onih na koje će jugoslavenstvo moći računati punim kapacitetom, zrcali se upravo u ovoj prijetećoj poruci Balaševića, a priča o Vasi Ladačkom je samo eklatantan smokvin list za zavođenje hrvatske mladosti, za ispiranje mozga ekavizacijom i čirilizacijom hrvatskog pisma, dok je hrvatski književni jezik preko noći postao marginalan, postao nemoćan pred mrtvim Balaševićevom i pred njegovom ekavskom pjesničkom veličinom.
Nije slučajno Rade Šerbeđija, jugoslavensko-holivudske glumac, naprosto oduševljen odnosom Hrvatske prema umrlom kantautoru, nije slučajno ushićen ćiriličnim napisom u centru hrvatske metropole u čast velikom Jugoslavenu Balaševiću, jer i sam je nedavno sricao hvalospjeve „toj divnoj Jugoslaviji“, s punim džepovima hrvatskih kuna koje mu kao slap cure u džep zahvaljujući bezglavosti čelnih djelatnika hrvatske (ne)kulture.
Rade je istog trena shvatio da je Balašević za ideju jugoslavenizacije postao korisniji mrtav nego što je bio ikada kada je bio živ, a ovaj trenutak globalne duhovne depresije, osobito u kulturi, došao je kao naručen da uzme Balaševića u vječna lovišta.
Medijski nekrofili udaraju nemilice u svoje agitpropovske talambase, a kultne hrvatske radijske postaje pune su Balaševićevske falš otpjevane patetike do bola. Novi val istočnjačke (ne) kulturne revolucije, agresivno je pokucao na svaka hrvatska vrata i time je sve ono vrijedno u hrvatskoj pop i inoj kulturi učinio bezvrijednim smećem. Pokraj ovakvog uskrsnuća jugoslavenske ideje, čak mi se i Miroslav Škoro učinio prihvatljivim, iako je i on bio klasičan politički projekt jednog otužnog političkog vremena vladavine klasičnih hrvatskih zabluda. Smokvin list za domoljublje koje je malo tko u vladajućim politikama do danas iskreno živio. I zadnja kap domoljublja zapravo je ishlapila pred našim otvorenim očima i vjerojatno je pokopana s mrtvim srpskim kantautorom?
Jer, gdje su domoljubi iz vrha hrvatskih vlasti, gdje su medijski urednici da citiraju užasne izjave preminulog kantautora o časnim sestrama iz Vukovarske bolnice, a te njegove izjave su bile uvod u masakriranje i klanje svega što je ličilo na barem malo hrvatstva i katoličke vjere. Ovdje imamo vrlo jasnu sliku Balaševićevskog kantautorskog sendviče. S jedne stane zakletva Titu i JNA kroz „računajte na nas“, a s druge strane Vukovarsku monstruoznu izjavu koja zapravo poništava sve ljudsko i pjesničko što je Balašević ikada imao u sebi. Ono što se dogodilo u Vukovaru neoborivi je dokaz Balaševićevog proročanstva i njegove želje da se dogodi upravo što se dogodilo.
Između te dvije strane sendviča u Balaševićevom opusu nalazi se samo notorna falš patetika kao udarni malj jedne diktatorske politike za ispiranje hrvatskih mozgova. Stvoriti jednu planetarnu jugoslavensku pop zvijezdu koja će dugoročno koristiti tim ciljevima zapravo je modus operandi kojega još mnogi nisu ili ga ne žele prepoznati.
Ni jedan iskreni umjetnik ili esencijalno produhovljeni pjesnik, ako imalo drži do svoje duše neće nikada izreći vulgarnosti kao što ih je Balašević izrekao s jedne i druge strane svog glazbenog sendviča. Lucidnost njegovih tekstova plod su izrazite inteligencije i ne postoji nikakav izgovor da je u afektu aranžirao svoj politički sendvič. Takvim inteligentnim i ciljanim pjesničkim kulinarstvom, izričajem o Titu i Vukovaru, zapravo je obezvrijedio najvažnije.
Obezvrijedio je sredinu svog sendviča i sva ona djela koja bi ga trebala učiniti iskrenim i besmrtnim pjesnikom i pjevačem. Što se mene osobno tiče, sva njegova djela su zapravo hrpetina parapolitičkog smeća, jer upravo ih je on iz snishodljivog koristoljublja, kao i zbog izrazitog jugoslavenskog nacionalizma učinio smećem.
Kakve sveze hrvatska kultura ima s Đorđem Balaševićem? Kakve je on zasluge imao za odgoj naše mladosti da ga se danas slavi gotovo isto kao Olivera Dragojevića? Naravno, jugoslavenčinama, koje su zauzele vlastodržačku poziciju u hrvatskim medijima
Balašević je kao simbol jugoslavenstva vrjedniji mrtav nego živ. On je njihov Elvis Presley! On je njihov genderistički Freddy Mercury! I dok je Freddy nemilice širio sidu priznajući da je u svom promiskuitetnom životu imao preko tisuću partnera, pa je konačno od side i sam slavno umro ostavljajući gay poruku milijunima, tako je Balašević neumorno širio jugoslavenštinu s kojom je umro i ostavio poruku milijunima Hrvata zahvaljujući hrvatskim medijima.
Kršćanski se ispričavam onima koji misle da o mrtvima treba govoriti sve najbolje. U ovom slušaju parapolitičkog proizvoda kao što je bio Đorđe Balašević tu formulu „o mrtvima sve najbolje“ jednostavno ne mogu primijeniti. Jer Balašević nije mrtav, hrvatski mediji su ga učinili življim nego što je to ikada bio, a Balaševićevska jugoslavenština se širi kao sida Freddia Mercuryja.
Evo kako je govorio Balašević kada nije pjevao:
…neprimereno je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo-veliko nešto drugo. Ne prihvatam ono morali su da pevaju, naterali su ih. Mene nitko nije terao, ali da jeste, zar bi trebalo da pevam „ajmo u boj za narod svoj“, kao onaj talog tamo u Zagrebu?…
Meni je lično, od svih onih scena iz Vukovara koje su bile monstruozne najviše uplašilo lice one časne sestre koje je u celoj toj situaciji bilo apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma, s jedne i druge strane svuda se videlo nešto ljudsko na facama, mržnja, radost, strah, histerija, sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj…..“
Ili ono: „Da mi je još jednom proći Ilicom, da našvrljam bećarac ćirilicom“? Ta mu se želja ispunila, a sada će njegovi fanovi nastaviti švrljati još više ostrašćeni pjesnikom koji je ovakvim izjavama odavno izgubio dušu.
Ako trebam tražiti uzore među preminulima dušama koje su zadužili hrvatsku mladost, narod i državu, onda ću u ovom tužnom trenutku izabrati svakako legendu hrvatskog rukometa Zlatka Zlatana Saračevića, Olivera Dragojevića i Krunoslava Kiću Slabinca, a od živućih svakako branitelja Marka Perkovića Thompsona, kojega je Balašević s gnušanjem odbacio.
Kazimir Mikašek-Kazo
Kamenjar.com