U nedjelju, 23. kolovoza obilježit ćemo – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma…
Sjetit ćemo se mnogih koji su stradali ili bili ubijeni od jednog od ova tri zla.
Tako će na taj dan premjer Republike Hrvatske Andrej Plenković i ministar Oleg Butković posjetiti Goli otok, jedan od simbola stradanja Hrvata, ali i drugih, u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita.
Plenković je odlično odabrao mjesto gdje će zapaliti svijeću i pokloniti se nevinim žrtvama komunizma. Naime, ovaj otok je poznat kao „Hrvatski alcatraz“, a osnovan je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Bio je aktivan od 1948. do 1989. Ovdje su bili zlostavljani i mučeni, pa i ubijani i politički zatvorenici, staljinisti i oni koji su se protivili Titovu režimu. Statistički podaci pokazuju da je tu istodobno bilo smješteno preko 3.500 zatvorenika, ukupno više od 16.000 tijekom godina, a na stotine je umrlo od posljedica bolesti, gladi, iscrpljenosti. Tu su jedno vrijeme bile zatvorene i žene, a kasnije su premještene na jedan od susjednih otoka, Sveti Grgur.
![](https://www.braniteljskiportal.ba/wp-content/uploads/2020/08/Goli_Otok1-1100x825.jpg)
Goli otok
Nu, kad je već premjer odlučio posjetiti Goli otok, bolje bi bilo da je umjesto ministra Olega Butkovića sa sobom poveo ministra policije Davora Božinovića, ali i neke od predstavnika Državnog odvjetništva i Uskoka. Naime, sramotno je da ni nakon toliko godina od zatvaranja ovog strašnog Titova logora još nitko nije odgovarao, a nitko nema ni točan popis ljudi koji su ni krivi ni dužni ostavljali zdravlje i živote. Neki su ovdje bili mjesecima i godinama zatvoreni i mučeni samo za to što su vikali „Živio Staljin“, kao što su to radili i u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su Tito i Staljin bili dva oka u jednoj glavi.
Toga dana, hrvatski domoljubi posjetit će i brojna druga mjesta, od Maceljske šume, pa do Stare Gradiške i Jazovke, gdje su komunisti mrcvarili i ubijali nevine Hrvate.
Zapravo, nema mjesta diljem Hrvatske gdje se nisu dogodili i komunistički zločini.
Ali… naprosto je neshvatljivo da se ukazuje na zločine, ali ne i na – zločince, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca.
Evo, nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata zatvarali su i osuđivali ljude i zbog tzv. zapovjedne odgovornosti, a pitanje svih pitanja – gdje su komunistički zločinci, bivši pripadnici KOS-a, UDB-e i drugih zločinačkih organizacija uvijek ostaje mrtvo slovo na papiru.
Stoga, kad se prisjećamo žrtava nacizma, fašizma i komunizma (jesu li agresori na Hrvatsku i BiH bili fašisti…?) uvijek se trebamo prisjetiti i njihovih zločinaca, a osobito one koji su krivi što dosad ni jedan nije završio na optuženičkoj klupi, a kamoli u nekom od logora.
Često se može čuti da trebamo oprostiti zločincima. OK, mi to i činimo, ali kako im oprostiti kad se oni uglavnom ne žele ni ispričati, ne žele reći ni „oprosti“?
Dakle, vrijeme je da se jasno i glasno postavi pitanje: gdje su zločinci totalitarnih i autoritarnih režima, odnosno zbog čega ih se „štiti“ i ne progoni?
Autor:Braniteljskiportal / Mladen Pavković