Piše:Vlado Marušić
Postoje trenuci u povijesti jednog naroda kada se ime čovjeka izgovara s ponosom, gotovo sa strahopoštovanjem. I postoje oni drugi, bolniji trenuci, kada isto to ime počne izazivati gorčinu, tugu i osjećaj izdaje. Zvonimir Boban, nekada simbol otpora, prkosa i buđenja hrvatske svijesti, danas je nažalost postao simbol dubokog razočaranja za mnoge istinske branitelje i domoljube.
Za nas koji smo 1990. godine s drhtajem u srcu gledali njegov skok na milicajca na Maksimiru, Boban nije bio samo nogometaš. Bio je znak. Poruka. Iskra. Taj čin nije bio sportski incident, već povijesni trenutak koji se s pravom smatra jednim od simboličnih početaka Domovinskog rata. Zbog tog čina mnogi od nas bili su spremni i tada i danas staviti ruku u vatru za Zvonimira Bobana.
Upravo zato današnje Bobanove izjave bole više nego da dolaze od otvorenih neprijatelja Hrvatske.
Njegova reakcija na transparent Bad Blue Boysa s pozdravom „Za Dom Spremni“, podignut kao odgovor na sve učestalije i sustavne napade na HOS i hrvatske branitelje, razotkrila je dubok jaz između Bobana kakvog smo poznavali i Bobana kakav je danas. Kada čovjek koji je simbolizirao otpor kaže da su pod te, kako ih naziva, „tri žalosne riječi“ mučeni i ubijani Hrvati, tada se mora jasno reći to nije istina. To je opasna zamjena teza.
Pod tim pozdravom ginuli su hrvatski dragovoljci. Pod tim pozdravom branili su se Vukovar, Škabrnja, Južno bojište, Hercegovina i Bosna. Taj pozdrav bio je ratni pozdrav postrojbi HOS-a, legalne sastavnice obrane Republike Hrvatske. Nije on prljav , prljavi su oni koji ga danas žele kriminalizirati kako bi oprali vlastitu ideološku prošlost obilježenu krvavom petokrakom.
Još je bolnije bilo slušati Bobanove riječi upućene Josipu Šimuniću, kada je rekao da „australsko dijete treba konačno odrasti“. Kao da domoljublje ima geografsku adresu. Kao da ljubav prema Hrvatskoj nije jednako snažna u dijaspori, među onima koji su je sanjali dok su živjeli daleko od nje, ali su joj se uvijek vraćali srcem.
Bobanov politički izbor dodatno je produbio to razočaranje. Njegova otvorena i nedvosmislena podrška lijevoj komunističkoj koaliciji i Zoranu Milanoviću čovjeku koji sustavno relativizira Domovinski rat, vrijeđa branitelje i produbljuje ideološke podjele jasno pokazuje da ovo nije nesporazum, niti posljedica „glavnostrujaških medija“. Ovo je osobni stav. I upravo zato je još tužnije.
Jer nije problem u tome što je Boban lijevo ili desno. Problem je što se svrstao uz one koji preziru sve ono što je njega samoga učinilo simbolom 1990. godine.
Ni Dinamo nije ostao pošteđen te taštine i sujete. Zdravko Mamić mu je nudio pozicije, priliku da pomogne klubu koji ga je stvorio, ali Boban to nikada nije mogao prihvatiti ako nije bio jedini i glavni. Njegov odlazak, kao i sukobi koji su uslijedili, pokazali su obrazac ponašanja: tko se ne slaže, mora otići. Primjer Brune Petkovića samo je još jedna potvrda toga.
Sve to ne briše Bobanovu veličanstvenu nogometnu karijeru. Ne briše Maksimir 1990. godine. Ali briše njegov kredibilitet među onima koji su Hrvatsku stvarali krvlju, a ne riječima. Među braniteljima. Među onima koji nisu domoljubi po potrebi, nego po cijeni.
Zvonimir Boban danas više nije simbol hrvatskog otpora. Postao je simbol otuđenja elite od naroda iz kojeg je potekla. I upravo zato je njegovo ime, nekada izgovarano s ponosom, danas za mnoge ime najvećeg razočaranja.
Jer izdaja ideala uvijek boli više od otvorenog neprijateljstva.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba