Piše:Vlado Marušić
Postoje teme o kojima se danas govori tiho, gotovo sa strahom kako se nekoga ne bi uvrijedilo, premda je dosta takvih tema u direktnoj korelaciji s Bogom. Jedna od njih jest način odijevanja u crkvama tijekom svete mise. No ako vjernici vjeruju kako u crkvu dolaze na susret sa živim Bogom, onda je to pitanje koje zaslužuje iskrenu i odgovornu raspravu.
Sveto pismo više puta poziva čovjeka na poniznost, čednost i dostojanstvo pred Gospodinom. Crkva nije pozornica, nije modna pista i nije mjesto na kojemu čovjek traži pozornost drugih ljudi. Ona je sveti prostor u kojemu se susreću nebo i zemlja, mjesto na kojemu Krist, živi Bog dolazi među svoj narod u Presvetoj Euharistiji.
Zato s tugom promatram pojavu da pojedine žene i djevojke, osobito tijekom ljetnih mjeseci, dolaze na svetu misu odjevene na način koji više podsjeća na plažu, noćni izlazak ili svadbenu proslavu nego na susret s Bogom. Kratke haljine, duboki dekoltei, gola ramena i odjeća koja više otkriva nego što pokriva postali su gotovo uobičajena pojava u nekim crkvama.
Možda će netko reći kako je riječ o osobnoj slobodi. I jest. Ali kršćanska sloboda nikada nije odvojena od odgovornosti. Vjernik ne pita samo: „Što smijem?“, nego i: „Što je prikladno pred Bogom?“
Posebno je bolna činjenica kako takav način odijevanja često odvraća pozornost od onoga zbog čega smo došli na misu. Ljudi su slabi. Muškarci i žene nose svoje kušnje i napasti. Kada odjeća postane sredstvo privlačenja pogleda, tada se lako gubi sabranost potrebna za molitvu i susret s Kristom. Umjesto da pogled bude usmjeren prema oltaru, prema križu i prema Euharistiji, on luta prema onome što pobuđuje znatiželju i tjelesne misli usmjerene ka oskudno odjevenim ženama, ili pak ženama u tijesno pripijenim helankama, trapericama ili mini suknjama.
Naravno, odgovornost za vlastite misli uvijek ostaje na svakome pojedincu. Nitko ne može krivnju za svoje grijehe potpuno prebaciti na drugoga, jer odlazak na Svetu Euharistiju je osobni čin svakog pojedinca koji je odvojio dio svog vremena kako bi slušao Božju Riječ a pri tome je potpuno ne bitno tko sjedi do njega, ispred ili iza njega. Ipak, isto tako vrijedi i da smo pozvani jedni drugima pomagati na putu svetosti, a ne biti uzrok sablazni.
Kada odlazimo na važan sastanak, na svečanu proslavu ili na susret s uglednim osobama, vodimo računa o tome kako ćemo se odjenuti. Koliko bi tek više pažnje trebalo posvetiti odijevanju kada dolazimo pred Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima i zašto bi se onda trebali odijevati drugačije od odijevanja kada odlazimo na susrete s uglednim osobama gdje se od nas traži prikladno odijevanje?
Problem našega vremena nije samo u odjeći. Problem je u gubitku osjećaja svetoga. Ondje gdje nestane svijest da je Bog živ i prisutan, nestaje i potreba za dostojanstvom. Tada crkva postaje tek još jedna javna zgrada, a misa još jedan društveni događaj. No sveta misa nije običan skup ljudi. Ona je Kristova žrtva, otajstvo spasenja i najuzvišeniji čin kršćanskoga života.
Zato je potrebno više poučavanja, više roditeljske odgovornosti i više hrabrosti da se o ovoj temi govori s ljubavlju, ali i jasnoćom. Ne da bismo nekoga ponižavali ili osuđivali, nego da bismo podsjetili na dostojanstvo koje pripada svakom čovjeku i svakom vjerniku.
Čednost nije zastarjela riječ. Ona je izraz poštovanja prema sebi, prema drugima i prema Bogu. A tamo gdje se njeguje čednost, raste i svijest o svetosti.
Neka se stoga svaki vjernik, bio muškarac ili žena, prije ulaska u crkvu zapita: dolazim li pokazati sebe ili se pokloniti Bogu?
Jer onoga trenutka kada čovjek uistinu shvati pred kime stoji, pitanje prikladnog odijevanja više neće biti teret, nego prirodan izraz ljubavi i poštovanja prema živome Bogu.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba