U srcu krševite Hercegovine, pod suncem koje ne miluje nego peče, danas sam bio svjedokom rađanja jedne posebne vrste snage , tihe, ponosne, ženske.
Na zamolbu mog ratnog prijatelja došao sam u ranim jutarnjim satima na njegovu njivu kako bih njemu i njegovoj supruzi pomogao okopati jednu njivu duhana, koji je stoljećima unatrag othranio Hrvate iz Hercegovine, premda je obrada, i otkup tog duhana bio jako zahtjevan posao, jer država kakva god bila nikada nije ispuštala iz ruku taj slasni kolač na kojemu je ona masno zarađivala, dok su oni koji su im predavali taj isti duhan ubirali tek mrvice od njegovih plodova.
No, i te mrvice u škrtoj hercegovačkoj zemlji su Hrvatima jako dobro dolazile imajući u vidu kako se otkup duhana vršio u jesen kada su potrebe ljudi znatno veće,(opremanje djece u školu, spremanje ogrijeva i zimnice i slično).
Dolaskom na njivu na njoj su već bile četiri žene iz istočne Hercegovine, koje taj posao rade timski uz nadnicu a u mog prijatelja su već dolazile i ostavile odličan dojam koji je on znao cijeniti.
Gledajući ih kako okopavaju taj tek posađeni duhan prva misao koja mi se vrzmala po glavi bila je kako ja odavno na našim hercegovačkim njivama nisam vido ženske osobe s motikom u rukama, dok ove žene taj posao obavljaju vješto, profesionalno i sinkronizirano.
Jako zanimljivo i simpatično mi je bilo gledati ih kako osvajaju red za redom tog duhana, na njivi čija površina je u meni probudila strah od njene veličine, a kada neka od njih dođe do kraja tog reda odmah uskače u prvi red svoje kolegice i pomaže joj završiti njen.
Promatrajući ih u meni se već stvarala priča koju sam morao napisati. Te žene ne traže svjetla reflektora, ne čekaju aplauz. Njihova pozornica su kamene njive, a njihova pjesma su ritam motike koja udara o suhu, gladnu i žednu zemlju . One su žene koje se ne stide rada, žene koje dišu u ritmu duhana. I to ne samo duhana. Te žene dišu vremenom kojeg više nema a koje mi jako nedostaje.
Vremena čiji sam bio svjedok a koje vrijeme se više neće vratiti u vrijeme sveopće tranzicije, globalizacije i umjetne inteligencije kad se ljudi faktor mijenja nečim što prijeti onom vremenu koje pamtim izbrisati tragove.
U ranim jutarnjim satima, dok se rosa još zadržava na listovima, one već hodaju između redova. Sklonjene ispod njihovih kapa,u helankama ili trenerkama one ne gube svoju ženstvenost i gracioznost, već naprotiv one ju pokazuju, te sam potpuno zapravo 100% uvjeren kako te žene jako dobro izgledaju i u svečanim haljinama u prigodama, širokih osmjeha i zdravog duha koji zrači gdje se god pojave.
Okupane suncem koje prži , ali uspravne duhom, one okopavaju duhan , biljku koja je othranila generacije, ali i postavila granicu između slabih i jakih. Taj posao nije lak ni muškarcima, ali one ga rade s preciznošću, strpljenjem i gotovo svetom predanošću.
Njihove ruke, ispucale i smeđe od sunca, svjedoče o životu bez iluzija. Ali u tim rukama krije se dostojanstvo koje nije naučeno iz knjiga, već stečeno iz svakog znojnog dana, svakog okopanog korijena, svakog ubranog lista. One su nositeljice tradicije, ali i borci za svakodnevicu. U njihovom umoru nema poraza , samo snaga i tvrdoglavost da se živi i umre pošteno .
Motika u njihovim rukama nije simbol siromaštva, nego ponosa. One znaju da je zemlja teška, ali i zahvalna. Znaju da je život ponekad pravedan samo onoliko koliko se sam izboriš za pravdu. I baš zato, njihova borba ima ljepotu , ljepotu koja se ne vidi na naslovnicama, ali se pamti u pričama, u sjećanjima, u zahvalnosti onih koji su odrasli na plodovima njihova truda.
To su žene Hercegovine , tihe heroine kamenjara. One koje ne traže da im se skine kapa, ali koje vrijedi duboko naklonjeno pozdraviti. Jer one se ne stide motike . One njome pišu vlastitu povijest.
Ipak najfrapantnije od svega za mene je činjenica kako su ove četiri žene slobodno se može reći intelektualke.
Prva od njih radi u katastru, druga koja je djevojka radi u dječjem vrtiću, dok preostale dvije rade u Domu zdravlja u njihovoj općini, no unatoč tome one žele sebi i svojim obiteljima priskrbiti dodatnu zaradu okopavajući duhan, suho zlato.
No, više od tog suhog zlata njive mog prijatelja su danas bile živim svjedocima kako su po njihovoj mekoj zemlji poput pamuka hodale žene, majke, kraljice čija pojavnost je u mom sjećanju vratila nego drugo suho zlato koje nikada neće prestati sijati.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba