Kada bi čelnici, žreci, ždanovi i propagandisti na desnici, primjerice Mario Radić i Velimir Bujanec, doista htjeli da ona uspije pred predstojeće lokalne, a možda i pred izvanredne parlamentarne izbore (nikad se ne zna, Milanović može biti i opak igrač, a ni svi iz HDZ-a i koalicijskih mu partnera nisu ’bebe’), tada bi ostavili postrani i one stvarne, a kamoli izmišljene ili iskonstruirane osobne slabosti ili promašaje (tko ih nije činio?) jednog čovjeka, izbornog pobjednika među desnim biračima, i pozitivno se postavili i odnosili naprama „fenomenu Jonjić“ odnosno naprama njemu osobno.
Ali ne! Korifeji lažne desnice upregnuše već na Staru godinu, pa i u simbiozi s notornim protudesničarskim, anacionalnim glasilom iza kojega stoji domaći i globalistički establišment odnosno „duboka država“, sve svoje snage u difamaciju i diskvalifikaciju upravo Tomislava Jonjića. To je ne samo nepravda i bezobrazje nego pravi pravcati zločin i „veleizdaja“ (njihov izraz, koji rado rabe protiv drugih). Oni naime hoće pošto poto pofuriti, obezvrijediti i pokopati i taj minimalni uspjeh koji je s Jonjićem svjesni ostatak hrvatskoga naroda, makar i u 5-postotnoj mjeri, uspio ostvariti.
Oni hoće ubiti svaku desnu, a zapravo svaku slobodnu hrvatsku državotvornu i nacionalnu političku misao koja se pojavi, i ’ubiti’ svakog političara koji se mimo njih kao monopolista i kontrolora na desnici pojavi. A pogotovu ako i uspije ostvariti određeni uspjeh i postati opasan za čuvare statusa quo.
Još se izborni rezultati od prekjučer nisu u glavama ni slegnuli, a neki od glavnih protagonista takozvane desnice već su krenuli potkresavati i krila i noge Tomislavu Jonjiću. Čovjeku koji je posve sam, uz potporu (ne)organiziranih običnih domoljuba, osvojio pet posto. Taj postotak nije impozantan, ali se Jonjić pokazao kao nedvojbeni pobjednik na desnici i kao najveće ugodno iznenađenje ovih izbora. Dva njegova izravna suparnika: Miro Bulj iz stranke Most i Branka Lozo iz stranke DOMiNO ostali su mu uvjerljivo za leđima.
„Glupost, za tri tjedna ga se nitko neće sjećati“
I, što sada glavni predstavnici tih dviju razmjerno gubitničkih stranaka, i medijski pokrovitelj jedne od njih čine? Umjesto da priznaju Jonjiću uspjeh – koji je on ostvario unatoč svim skrivanjima i prešućivanjima od velike većine medija u pretkampanji, unatoč oštroj konkurenciji na desnici i desnom centru (Selak Raspudić), unatoč nastavku anketnih i ostalih javnih manipulacija sviješću birača – desničari idu na ruku prorežimskim očekivanjima i naglo pokušavaju njegov uspjeh pretvoriti u prah i pepeo.
Umjesto da priznaju kako Jonjić, zaslugom ovog uspjeha i s obzirom na to da je napokon učinjen vidljivim i javno poznatim mnogo širem krugu birača nego prije, jest potvrđena vrijednost odnosno „kapital(ac)“ (engleski bi se to reklo: asset), oni počinju udarati po njemu kao da im je on kriv što su uspjeli pogoditi ’u ništa’. Umjesto da na „fenomenu Jonjić“ i s njime kao najistaknutijim političarem počinju smišljati neku pozitivni desnu platformu za sljedeće izbore, oni se svojski trude diskreditirati ga i proglasiti ga likom na kojega će svi uskoro zaboraviti.
Da je tako, vidi se dobro iz dvaju objava. Prva je članak u Jutarnjem listu pod naslovom Hrvatska desnica o Jonjiću: ‘On nova zvijezda? Glupost, za tri tjedna ga se nitko neće sjećati, a znate li kakav ga glas prati?‘ Nema potrebe niti zaslužuje prepričavati što su o Jonjiću rekli neimenovani izvori iz spomenutih dviju stranaka, a ni dvojica imenovanih: dr. Josip Jurčević, koji je nakon prošlih izbora, osvojivši zastupnički mandat, napustio Domovinski pokret te se kao nezavisni priključio Klubu Mosta, te Mario Radić, predsjednik i siva eminencija nedavno osnovane stranke DOMiNO, nastale kao odmetnuta frakcija Domovinskog pokreta. No mora se spomenuti da Radić ide đonom na Jonjića, i to s bezobraznom klevetom. On naime sada kaže za Jonjića da ga „prati glas čovjeka koji ne može ni sam sa sobom, a kamoli s drugima“. Jurčević pak izjavi (i ostade živ) kako uspjeh Jonjića „nije nikakvo iznenađenje“, te odmah dometnu kako ga „ne vidi kao novog lidera hrvatske desnice“.
Htjeli bi Jonjiću preoteti kapital njegova uspjeha pa ga onda upropastiti, kao i dosad?
Ipak, Jurčević si, zlu ne trebalo, nakon što je ustvrdio da Jonjić može nešto učiniti samo unutar HSP-a, stranke kojoj pripada, osigurava bokove i hvata taktičku odstupnicu. Pa veli: „Preiskusan je da prihvati lidersku ulogu, mislim da će svoj politički kapital uložiti u stvaranje neke nove desne koalicije za lokalne izbore. Koalicije u kojoj bih ja volio vidjeti i Most i Hrvatske suvereniste.“
Drugim riječima, neka Jonjić svoj kapital uloži u nas, ali on nipošto ne treba biti čelni, kohezijski čovjek ili vodeći um (engleski: mastermind) te nove koalicije. Mi ćemo iskoristiti njegov kapital, a on neka ustukne pred nekim pravim vođom ili vođama. Koji je to pravi vođa, koji su to njemu poželjni vođe neke buduće koalicije: Bulj, Petrov, Grmoja, Pavliček…? Ili je to možda on, neuspjeli kandidat na prijašnjim predsjedničkim izborima, on – Jurčević osobno, glavom i bradom?
Htjeli bi Jonjiću preoteti kapital njegova uspjeha pa ga onda upropastiti, kao i dosad?
Po nimalo slučajnoj koincidenciji danas je na Jonjića opako zarežao i nemilice ga napao, u svojoj objavi na Facebooku, medijski pokrovitelj i plaćeni propagandist prvo Domovinskog pokreta, a zatim posljednjih mjeseci odcijepljene frakcije te stranke, nazvane, nimalo jezično pametno ni politički svrsishodno, DOMiNO.
Bujanec difamira Jonjića, ne dira ni u Milanovića ni u Primorca ni u ostale
To što je Bujanec sve ’izbljuvao’ nema smisla ni prepričavati ni citirati ni prikazivati. Dovoljno je navesti naslov njegove iznimno opsežne tračerske objave, koji glasi: Ovo su tri glavna razloga zbog kojih se ne može vjerovati Tomislavu Jonjiću.
Bujanec je voditelj razmjerno popularne emisije na Z1 koji voli, po potrebi, ’razdirati utrobu’ onih koji su mu taj čas, iz njemu dobro poznatih razloga, antipatični odnosno negativci. Danas jedne hvali, druge kudi i ’pokopava’, a sutra može činiti i obrnuto. Po toj metodi nastupio je i ovaj put. Pri čemu je odmotao dosad javnosti nepoznat ’film’ o događajima unatrag nekoliko godina, iznoseći tobožnje „prljavo rublje“ Jonjićevo na svjetlo dana. No kad smo kod ogovaranja, tračanja ili difamiranja konkretnih ljudi, moramo primijetiti dvoje:
Kao prvo, Bujanec – koji ima najmanje moralnog prava dijeliti moralne i političke lekcije drugima – s ostalim se napadačima bavi osobom odnosno karakterom odnosno navodnim političkim zabludama isključivo Tomislava Jonjića. Ne bavi se ni mračnim stranama karaktera, životopisa i političkog štetočinstva „predsjednika s karakterom“, ni poraženog odabranika Andreja Plenkovića, a pogotovu ne donedavno politički anonimne ženske osobe koju posljednjih tjedana samo što nije posvetio za hrvatsku Ivanu Orleansku.
Bujanec svrće pozornost s Jonjićeva nacionalno-političkog programa na njega osobno
Kao drugo, Bujanec skupa s ostalima koji sada složno problematiziraju isključivo i jedino Jonjićev značaj (karakter) i konstruiraju njegove političke „zablude“ i nečasnosti, skreću temu s onoga što je jedino bilo bitno kada smo i mi na Hrvatskom nebu i mnogi drugi, pa tako i na samim izborima, dali Jonjiću potporu. Nismo mu ju dali ni zato što je najljepši, ni zato što je najpametniji, ni zato što je najsimpatičniji, ni zato što se najbolje dodvorava publici, ni zato što najžešće napada svekolike nam „neprijatelje“, ni zato što je riječ o za sada neproglašenom svetcu. Nismo mu potporu dali zbog njega osobno, za to je u smislu temeljnog povjerenja bilo dovoljno poznavanje njegove biografije, nego zato što je jedini proklamirao čvrst i konzistentan i razuman i pozitivan nacionalni program, a unutar njega iznio i koje bi poteze vukao odnosno što bi kao predsjednik Republike pokušao inicirati i pokrenuti te za što bi se osobito zauzimao.
Najkraće rečeno: Jonjić je ovakav uspjeh, i to da je teško porazio konkurenciju na desnici i svu njezinu realnu moć i prorežimsku potporu, kojom se favoriziralo Bulja, Lozo, a i Selak Raspudić (koja dijelom svog programa ulazi u birački prostor nacionalne desnice), on je dakle taj uspjeh ostvario na temelju svoga čisto političkog pozicioniranja. Na temelju izricanja onoga što je svojedobno Franjo Tuđman nazvao „najdubljim htijenjem“ hrvatskoga naroda, naravno: naroda ne u svem njegovu šarenilu, nego naroda kao apstrahirane, kao idealne kategorije u prostoru i vremenu.
Kada bi čelnici, žreci, ždanovi i propagandisti na desnici, primjerice Mario Radić i Velimir Bujanec, doista htjeli da ona uspije pred predstojeće lokalne, a možda i pred izvanredne parlamentarne izbore (nikad se ne zna, Milanović može biti i opak igrač, a ni svi iz HDZ-a i koalicijskih mu partnera nisu ’bebe’), tada bi ostavili postrani i one stvarne, a kamoli izmišljene ili iskonstruirane osobne slabosti ili promašaje (tko ih nije činio?) jednog čovjeka, izbornog pobjednika među desnim biračima, i pozitivno se postavili i odnosili naprama „fenomenu Jonjić“ odnosno naprama njemu osobno.
Ali ne! Korifeji lažne desnice upregnuše već na Staru godinu, pa i u simbiozi s notornim protudesničarskim, anacionalnim glasilom iza kojega stoji domaći i globalistički establišment odnosno „duboka država“, sve svoje snage u difamaciju i diskvalifikaciju upravo Tomislava Jonjića. To je ne samo nepravda i bezobrazje nego pravi pravcati zločin i „veleizdaja“ (njihov izraz, koji rado rabe protiv drugih). Oni naime hoće pošto poto pofuriti, obezvrijediti i pokopati i taj minimalni uspjeh koji je s Jonjićem svjesni ostatak hrvatskoga naroda, makar i u 5-postotnoj mjeri, uspio ostvariti. Oni hoće ubiti svaku desnu, a zapravo svaku slobodnu hrvatsku državotvornu i nacionalnu političku misao koja se pojavi, i ’ubiti’ svakog političara koji se mimo njih kao monopolista i kontrolora na desnici pojavi. A pogotovu ako i uspije ostvariti određeni uspjeh i postati opasan za čuvare statusa quo.
Naslovnica: FaH
Hrvatsko nebo