Piše: Vlado Marušić
Često se pitamo,a poglavito mi istinski Branitelji i domoljubi koji smo lili krv, znoj i suze kako je moguće da narod koji je podnio toliku žrtvu za slobodu, narod koji je iznjedrio veličanstvenu kulturnu i glazbenu baštinu, danas više puni dvorane i klubove zbog “cajki”, nego zbog domaćih rock i zabavnih bendova poput Prljavaca, Majki, Valjka, te mnogih drugih bandova i hrvatskih glazbenih izvođača koji su svojim pjesmama generacije učili što znači bunt, iskrenost i duhovna snaga?
Odgovor je slojevit. Cajke su jednostavne, lake za pamćenje, pune banalnih i primitivnih poruka o ljubavi, novcu i alkoholu. One ne traže previše razmišljanja, nego samo ritam za ples i trenutni bijeg od svakodnevice. U vremenu kada se mladima nudi površnost umjesto dubine, cajke postaju brza hrana za dušu : kalorične, ali bez istinskog hranjivog sadržaja.
Zapravo te su cajke hrana za dušu umornih i neispavanih duša kojih je sve više u Hrvatskoj među našom omladinom pa čak i među njihovim roditeljima ispražnjenim od svih obzira i emocija, zbog višegodišnje konzumacije svega i svačega a ponajmanje Riječi Božje koja je izvor za sva žedna srca koja se žele s tog izvora napiti vode nakon koje nikada više neće ožednjeti.
Nekako se kao logičan odgovor nameće kako cajke zapravo slušaju svi oni koji nisu željeli učiti a svatko onaj tko ne želi učiti njegovo je srce površno i reagira na prvi dodir koji dopre do njegovog srca, a stihovi poput,“zapaliću pola grada odeš li od mene sada“, ili pak „i da klečiš preda mnom i da me moliš ja bi radije u paklu da goriš.“
Nasuprot tome, ovome srpskom smeću cajki, hrvatski rock i zabavna glazba, od Majki do Olivera, od Prljavaca do Gibonnija, Spalatija, Belana, Silentea, traže slušatelja koji želi više od ritma , traže srce koje želi osjetiti, um koji želi promisliti, čovjeka koji se ne boji suočiti sa sobom. To je glazba koja ostaje, koja oblikuje karakter, koja od dječaka stvara muškarca, a od djevojke ženu s identitetom i ponosom koji će nositi kao štit kroz život koji će im biti zaštita u vremena dobra i vremena loša.
Zašto onda cajke imaju prednost? Možda zato što se izgubila nit ponosa u našem društvu, jer smo prečesto dopustili da nam zabava zamijeni vrijednosti, a trenutni užitak smisao života. Cajke nude iluziju sreće, dok hrvatski rock i zabavnjaci nude ogledalo istine. A istina boli.
No, dokle god postoji i jedan mladić koji će uz gitaru zapjevati “Budi ponosan”,Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku, ili pak Neću izdat ja Boga nikada, dokle god jedna djevojka pusti suzu na stih Olivera ili se prepozna u urliku Bareta, dotle cajke neće moći ubiti duh hrvatske glazbe. Jer ono što je rođeno iz naroda, iz krvi i suza, iz ljubavi i patnje nikada ne može biti nadglasano pukim šarenilom i lažnim sjajem koji te šarene laže cajke nude površnim dušama.
Na kraju, pitanje nije zašto su cajke popularnije. Pitanje je: hoćemo li mi, Hrvati, imati hrabrosti birati dubinu umjesto površnosti, istinu umjesto iluzije, svoje umjesto tuđeg?
Vlado Marušić/BRaniteljski portal.ba