Piše:Vlado Marušić
Sjedim u tišini svoje skromne kuće, nasuprot žene koja mi je jedina ostala vjerno uz bok u ovim godinama, dok me bolesti izjedaju iznutra i izvana. Sjećanja me proganjaju, a dani postaju dugi i pusti.
Sjedim u tišini dok u istoj toj tišini s postaje radio Mir Međugorje osluškujemo skupa molitvu krunice jer je 17 i 15, jesensko doba a koja krunica je meni i mojoj supruzi nadomjestak ljubavi naše djece koja nam sve više nedostaju.
Oči mi traže djecu, a ruke željne zagrljaja ostaju prazne. Sva moja djeca, krv moga srca, srca moje duše, otišla su daleko, u tuđinu. Nisu mogli ostati ovdje, u zemlji koju sam branio, za koju sam krvario, lio znoj i suze, jer ovdje se posao ne dobiva znanjem i sposobnošću, već stranačkom knjižicom i podobnošću i tako ukrug iza Domovinskog rata bez ikakvih namjera prekidanja tog kruga od nekog drugog jer taj krug čine oni koji se u njemu smjenjuju recipročno svake četiri godine.
Sjećam se tih ranih devedesetih. Bili smo mladi, puni vjere, elana, entuzijazma, ideala, puni snova kojima smo hranili svoje dane i noći prepune zvijezda koje su nam pružale neke nove spoznaje o svijetu iznad nas i poslije nas. Nismo se pitali zašto, jednostavno smo išli, jer domovina je bila svetinja u nama i nad nama. I sada, kad pogledam unatrag, pitam se: je li domovina u kojoj živim danas ona ista za koju smo krvarili, gubili braću i prijatelje, ostavljali živote i zdravlje na bojišnicama da bi danas mnogi od nas koji su ostali još uvijek na nogama svoje živote i zdravlje ostavljali po bauštelama?
Danas je moj svijet sveden na tihe razgovore sa suprugom i čekanje da zazvoni telefon iz Njemačke, Irske ili Austrije, pa da čujem glas unuka kojeg jedva poznajem i koji jedva poznaje mene dok se vrlo teško sporazumijevamo jer njihov jezik je neka mješavina Njemačkog-Engleskog i našeg, no i kada se pokušamo sporazumjeti u rijetkim trenucima oni brzo odu negdje drugdje, na neku drugu stranu koja ih više privlači. Moja su djeca otišli tamo gdje se cijeni rad, trud i poštenje. Ovdje nisu mogli disati pod teretom nepravde i moralno-političke podobnosti koja nikada nije iskorijenjena iz onog bivšeg zločinačkog jugo-komunističkog sustava koji je duboko ukorijenjen u ovaj naš hrvatski narod a teško će i biti iskorijenjen zahvaljujući onima koji su preodjenuli svoje partizanske odore u ove nove s hrvatskim šahovnicama.
Moja generacija je dala najbolje godine života. Neki su dali i život, a mi koji smo preživjeli, dali smo zdravlje. I što smo dobili zauzvrat? Umjesto poštovanja šutnju . Umjesto zahvalnosti ignoriranje. Umjesto pravednosti privilegije za „odabrane“.
Pitam se, tko je kriv što su naša djeca protjerana iz zemlje koju smo mi stvarali? Tko je kriv što su naši snovi o pravednoj i slobodnoj domovini svedeni na puku iluziju? Kriv je sustav u kojem vrijednosti ne vrijede ništa, a podobnost sve. Kriv je HDZ BiH i svi oni koji su od naroda stvorili roblje ovisno o njihovoj volji.
Ja više nemam snage. Bolesti mi lome tijelo, a nepravda dušu. Ostajem sjediti s pitanjem koje me izjeda svakoga dana, pitanjem koje bih najradije viknuo svima, a od kojeg mi srce drhti:
Zar sam za ovo dao svoje najbolje godine života?
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba