Piše:Vlado Marušić
U vrijeme kada se zemlja lomila i stenjala pod težinom nepravde, kada su svaki kamen, njegova prizida, drvo, grm, ćošak kuće ili zgrade, bili svjedoci borbe za opstanak, oni su stajali prvi. Branitelji HVO-a , sinovi, očevi, braća , kumovi, prijatelji, poznanici pa čak i potpuni stranci i neznanci bez oklijevanja su ostavili svoje domove, snove i mladost na pragu povijesti kako bi obranili ono što je svetije od svega: narod, dom i čast.
Nisu tražili mnogo. Nitko od njih nije zapravo ni tražio išta. Nisu nosili sjajne uniforme ni ulazili u bitke zbog slave, premda su neki od tih najčasnijih sinova i postali slavni je njihovo oružje bila vjera, odlučnost i ljubav prema svojoj zemlji. Srce skriveno ispod maskirne košulje koje nitko nije vidio otkriveno sve do onog trena kada rijetkima od njih ono bude zvijezda vodilja u sigurnu pobjedu ili sigurnu smrt. U blatnim čizmama, pod kišom granata, gradili su slobodu koju danas uzimamo zdravo za gotovo.
Ali kad su topovi utihnuli, kada su muze progovorile i kada se dim rata i zgarišta razišao, mnogi su se vratili u svijet koji ih više nije prepoznavao. Umjesto pobjedničkog hoda, dočekala ih je tišina, hladna, ogoljena , prozirna i besperspektivna svakodnevica bez posla, bez potpore, bez razumijevanja. Heroji su postali brojevi u sustavu koji ih je brzo zaboravio. U miru su vodili nove bitke s praznim novčanicima, s noćima bez sna, sa sustavom koji ih nije znao ili htio zagrliti kao nekad domovina koju su branili i za koju su dali svoje najbolje godine života i sve što su u tom trenutku mogli imati.
A ipak, nisu se žalili. Nisu vikali. I dalje su, u tišini, stajali uspravno, noseći teret prošlosti na plećima, u očima i u srcima. Njihova priča je opomena kako sloboda nije samo plod bitaka, već i odgovornosti prema onima koji su je krvlju izborili.
Zato danas, kad hodamo slobodnim ulicama, trgovima, mjestima na kojima naši mladi provode noći bez sna, kad se naša hrvatska zastava vije iznad škola i crkava, ne smijemo zaboraviti njih , branitelje koji se nisu snašli u miru, jer su previše sebe ostavili u ratu. Naš dug prema njima ne istječe. To nije stvar prošlosti, nego savjesti. I dužnost nas svih a poglavito onih koji su dobili u ruke ono što su im ti Branitelji mira dali u ruke.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba