Prije trideset godina u Splitu su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i Alija Izetbegović
predsjednik predsjedništva BiH potpisali Splitsku deklaraciju – dokument o oživotvorenju Federacije BiH i vojnom savezništvu. Nekoliko dana uoči te obljetnice glavni državni odvjetnik Ivan Turudić je zbog nedostatka dokaza obustavio kazneni progon protiv Mije Jelića generala HVO-a . Time je DORH zapravo stavio točku na kazneni progon ratnog zapovjednika obrane Mostara, sudionika završnih hrvatskih operacija u BiH i Oluje, kojeg je započeo Haaški sud još 2001.godine,a nastavilo tužiteljstvo BiH za ratne zločine, koje je protiv generala Jelića 2015. podiglo jednu od najopsežnijih optužnica u svojoj povijesti –više od 6000 stranica. Obustavom kaznenog progona generala Jelića, hrvatski državni odvjetnik Ivan Turudić zatvorio je barem nakratko tridesetogodišnji krug montiranih sudskih procesa protiv zapovjednika HVO-a od strane njihovih formalnih (prividnih) bošnjačkih saveznika.

U Splitskoj deklaraciji nema ničeg spornog i možda se baš zato vrlo rijetko spominje čak i u hrvatskom
medijskom narativu. U bošnjačkom je praktički nepostojeća. Dakle, deset dana nakon srpskog osvajanja Srebrenice, dok se o razmjerima pokolja Muslimana/Bošnjaka tek nagađalo, Alija Izetbegović je uputio molbu Franji Tuđmanu za vojnu pomoć u obrani Bihaća, koji je bio pod srpskom opsadom, pred padom i prijetio je višestruko veći pokolj od onog srebreničkog. Sastali su se u Splitu 22. srpnja, pod pokroviteljstvom SAD-a koji je insistirao na hrvatsko-muslimanskom savezništvu i (Demirelove) Turske i potpisali Deklaraciju.

Njome se poziva hrvatska vojska da pomogne obraniti Bihać i utvrđuje proširenje vojne suradnje HV-a, Armije BiH i HVO-a. Uslijedio je niz brzih združenih operacija HV-a i HVO-a- Ljeto 95, Oluja, Maestral, Južni potez- u kojima je do nogu poražena srpska vojska, oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske, stvoren novi vojni balans u BiH i omogućen mirovni Daytonski sporazum. HV i HVO postigle su ono što cijela tzv međunarodna zajednica u pet godina nije uspjela., postali su heroji sezone i na međunarodnoj pozornici. Prema američkim obavještajnim procjenama, oni su ostvarili čak 80 posto vojnih uspjeha u završnim operacijama u BiH. To je ono što se u daljnjem političkom razvoju nastojalo i uspjelo potisnuti pa i zaboraviti.

U sustavnoj muslimansko/bošnjačkoj politici kriminalizacije HVO-a, HDZ-a BiH i političkog vodstva
Hrvatske, kako bi pretvorili barem Federaciju BiH u ekskluzivni muslimansko/bošnjački entitet, Splitska deklaracija je bila samo jedna od taktičkih epizoda. Pragmatičnih i prijetvornih istodobno. Dokaz?

Četrnaest mjeseci nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma o izgradnji muslimansko-hrvatske
Federacije BiH i dva mjeseca prije poziva upomoć Hrvatskoj i HV-u i, dakle u svibnju 1995., Alija
Izetbegović je već poslao svoju posebnu izaslanicu ( Vasviju Vidović) da u tek oformljenom Haaškom
sudu ishodi optužnice koje će za ratne zločine u Lašvanskoj dolini ( Ahmići) inkriminirati lokalno vodstvo HVO-a i HDZ-a, a potom odgovornost proširiti na vojno i političko vodstvo Herceg-Bosne.

Optužnica protiv hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bila je Izetbegovićev ultimativni cilj. I dok ga je u Splitu molio da pošalje vojsku i spasi Bihać, a i nakon što su HV i HVO spasili BiH od raspada, u Haagu je bošnjačka politika nastavila misiju inkriminacije Hrvatske, HVO-a i HV-a. Bila je to konstanta politike ne samo Izetbegovićeve SDA već i drugih stranaka s bošnjačkim i prividno građanskim predznakom, koja traje do današnjih dana. Cilj je bio i ostao: podijeliti BiH između Srba i Bošnjaka ( muslimana). I u tome su imali značajnu potporu međunarodne politike: floskulama o „građanskoj Bosni“uklapali su se u zapadne globalisičke tendencije internacionalnog liberalizma, imali su iza sebe snažan islamski lobi, našli su zajednički interes sa hrvatskom projugoslavenskom ljevicom koja igra na kartu neojugoslavenstva, uspješno su gradili status jedine žrtve rata…

Haaški sud i nastavno sud za ratne zločine u BiH postali su instrument te politike. Rezultat: trideset
godina nakon što su omogućili opstanak BiH, ondje praktički nema niti jednog zapovjednika HVO-a koji nije osuđen, optužen ili (bio) pod kaznenim progonom. Za njih se izmišlja novo, karikaturalno kazneno pravo , nepoznato u zapadnoj civilizaciji. General Mijo Jelić samo je jedan od primjera: pod kaznenim progonom četvrt stoljeća, praktički otkad je odbio postati svjedok haaškog tužiteljstva.

Nitko od onih Hrvata koji su 1995. nakon Splitske deklaracije, zapravo omogućili opstanak BiH u njoj danas više nije siguran od proizvoljnih optužnica za ratni zločin. Federacija sve više postaje bošnjački entitet, a BiH sve manje država.

Zato je obustava procesa protiv generala Jelića uoči okrugle obljetnice Splitske deklaracije simbolički
važan čin. S obzirom da u međunarodnom kontekstu dolazi novo doba, da međunarodni kazneni sudovi i njihovi lokalni epigoni postaju stvar prošlosti, bilo bi važno da je to tek prvi Turudićev korak u demontaži političke zlouporabe suđenja za ratne zločine. Dokumenti se već nalaze u njegovim ladicama. Samo ih treba otvoriti.

Višnja Starešina facebook