Piše: Vlado Marušić
Svatko od nas ima neke svoje razloge zbog kojih nekoga voli, nekoga ne voli, a nekoga možda čak i mrzi. Tako je i s Međugorjem. Već četrdeset i pet godina ono stoji kao svjetionik nade u olujnom moru ovoga svijeta, kao mjesto posebne Božje naklonosti, kao ispovjedaonica svijeta, kao mjesto na kojemu su mnogi osjetili da se nebo na neki neobjašnjiv način približilo zemlji.
Za one koji vjeruju, Međugorje je mnogo više od mjesta. Ono je molitva. Ono je suza. Ono je ispovijed. Ono je tišina pred Bogom. Ono je nada koja se rađa upravo onda kada čovjek pomisli da je više nema. Ono je mjesto na kojemu su milijuni ljudi klečali sa svojim križevima, svojim ranama, svojim grijesima i svojim nadama, tražeći od neba ono što im zemlja nije mogla dati a to je mir.
I zato ni u čije razloge ne treba ulaziti. Netko Međugorje voli, netko ga ne prihvaća, netko prema njemu osjeća ravnodušnost, a netko ga možda i mrzi. Ali nitko, baš nitko, ne može pronaći niti jedan valjan razlog tvrditi da je iz Međugorja ikada došla poruka koja čovjeka poziva na mržnju. Naprotiv. Sve ono što je tijekom ovih desetljeća obilježilo međugorsku poruku bilo je utkano u nekoliko jednostavnih, a tako velikih riječi: mir, molitva, post, obraćenje, praštanje i ljubav.
Na tim je riječima Međugorje živjelo. Na njima je opstajalo. I upravo zato ono nije samo točka na zemljopisnoj karti. Za mnoge je ono mjesto na kojemu se čovjek, nakon svih svojih lutanja, ponovno pokušava vratiti kući. A onda je došlo jutro. Jutro ljeta Gospodnjega 2026. Jutro u kojemu je netko, ili njih više, pod okriljem noći i tame učinio ono što čovjek teško može razumjeti. Oskvrnuli su ono što je svetinja milijunima. Na vanjskom oltaru crkve svetoga Jakova. Kod Gospina kipa na Plavom križu. Na Brdu ukazanja. I u jednom su jutru pokušali raniti ono što je za toliku ljudsku bol desetljećima bilo mjesto utjehe.
Pokušali su oskrnaviti kipove. Ali nisu mogli oskrnaviti ono što ti kipovi predstavljaju. Jer kip je samo materija. Gips. Kamen. Drvo. Metal. Plastika. Sve ono što je ljudskom rukom napravljeno jednom će nestati, raspasti se, promijeniti svoj oblik i vratiti se zemlji. Ali ono što čovjek nosi u srcu ne može se razbiti čekićem. Ne može se uništiti kamenom. Ne može se spaliti vatrom. Ne može se oskrnaviti rukama. Jer vjera nije u materijalu. Vjera je u srcu. A ono što je u srcu, ako je iskreno, može raniti samo grijeh ali ga ni tada ne može pobijediti.
I zato se jutros pitam: Kome je smetao Gospin lik? Kome je smetala ona koja nikome nije učinila ništa nažao? Ona koju vjernici nazivaju Najčišćom među ženama, Najponiznijom među poniznima, Majkom koja pod svojim plaštem okuplja svoju djecu? Kome je smetao lik Majke? Majke koja ne poziva na rat. Majke koja ne poziva na osvetu. Majke koja ne poziva na mržnju. Majke koja ne poziva da se neprijatelju vrati istom mjerom.
Naprotiv. Ona poziva da se oprosti. Da se moli. Da se čovjek obrati. Da se ljubi. Da se mir traži čak i onda kada ga je najteže pronaći. I zato mi je jutros srce ranjeno. Jako. Duboko. Bolno. Ne zato što je netko oštetio materijal od kojega su izrađeni kipovi. Ne. Moje je srce ranjeno zato što znam da iza takvog čina stoji nešto mnogo dublje i mnogo tužnije. Čovjek koji digne ruku na simbol tuđe vjere možda nije uništio vjeru onoga kojemu taj simbol pripada. Ali je pokazao koliko je ranjeno njegovo vlastito srce.
I upravo zato, dok ovo pišem, ne mogu u sebi pronaći mržnju. Mogu pronaći samo bol. I molitvu. Možda će netko reći da sam slab. Možda će se netko pitati kako mogu moliti za one koji su učinili nešto što je milijunima ljudi sveto. Ali ja vjerujem da je upravo u tome najveća snaga kršćanske vjere. Jer lako je moliti za prijatelja. Lako je moliti za onoga koga volimo. Lako je moliti za onoga koji nas nikada nije povrijedio. Ali moliti za onoga koji nas je ranio… To je već nešto drugo. To je molitva koja boli. To je molitva koja iz srca izvlači posljednji atom ljudske osvete i pretvara ga u oprost.
I zato danas, dok mnogi s pravom osuđuju ovaj čin, dok policija traži odgovore, dok javnost pokušava razumjeti zašto bi netko učinio nešto tako besmisleno i bolno, ja u dubini svoga srca želim vjerovati da naša Nebeska Majka ne gleda na te ljude samo kroz ono što su učinili. Jer Majka ne prestaje biti Majka ni kada joj dijete okrene leđa. Majka ne prestaje ljubiti ni kada je dijete povrijedi. Majka ne prestaje čekati ni kada se dijete izgubi.
I možda upravo zato danas trebamo moliti. Ne samo za sebe. Ne samo za svoje ranjeno srce. Ne samo za one koji su plakali kada su vidjeli oskrnavljena mjesta koja su im sveta. Trebamo moliti i za one koji su to učinili. Jer možda je njima naša molitva potrebnija nego nama. Možda je njihovo srce praznije od našega. Možda je njihova duša ranjenija. Možda nikada nisu osjetili ono što su milijuni osjetili klečeći pred Gospom. Možda nikada nisu osjetili mir koji čovjeka obuzme kada izgovori jednostavnu molitvu. Možda nikada nisu razumjeli da se pred svetinjom ne mora stajati zato što je čovjek savršen, nego upravo zato što je nesavršen.
I zato im ne želim prokletstvo. Želim im obraćenje. Ne želim im osvetu. Želim im mir. Ne želim da im se vrati istom mjerom. Želim da jednoga dana shvate što su učinili. I da ih vlastita savjest dovede do onoga mjesta na kojemu čovjek više ne može pobjeći od samoga sebe. Do mjesta gdje se kleči. Do mjesta gdje se plače. Do mjesta gdje se moli. Do mjesta gdje se kaže: Oprosti mi. Jer vjerujem da bi upravo to naša Nebeska Majka željela.
A možda je upravo danas, dok mnogi od nas gledaju u oskrnavljene kipove i osjećaju bol, ona negdje u tišini neba najbliža upravo onima koji su je ranili. Jer Majčinsko Srce ne zna za osvetu. Ono zna samo za ljubav. I zato možda danas vrijedi više moliti za progonitelje naše Nebeske Majke nego za nas koji moramo preživjeti ovaj dan ranjenog i slomljenog srca. Jer mi ćemo svoju bol nekako nositi. Mi ćemo večeras kleknuti. Mi ćemo zapaliti svijeću. Mi ćemo izgovoriti molitvu. Mi ćemo svoje suze sakriti u dlanove i ponovno pokušati pronaći mir.
Ali što će oni? Kamo će oni sa svojim srcem? Kamo će čovjek koji je digao ruku na ono što drugome predstavlja svetinju? Tko će njemu pokazati put natrag? Tko će mu reći da još uvijek postoji oprost? Tko će mu reći da se čovjek može vratiti i nakon najtežeg pada? Možda upravo mi. Možda upravo naša molitva. Možda upravo ona ista Majka čiji su lik pokušali oskrnaviti. Jer ako je išta istinito u svemu što vjerujemo, onda je istinito i ovo: Majka ne napušta svoju djecu. Ni onda kada je vrijeđaju. Ni onda kada je ne razumiju. Ni onda kada je odbacuju. Ni onda kada je ranjavaju.
Ona i tada čeka. I zato danas, dok mi je srce teško, dok mi se oči pune suzama i dok mi se čini da je netko jutros ranio i dio mene, ne želim završiti ovaj tekst osudom. Želim ga završiti molitvom. Za Međugorje. Za sve one kojima je ono dom njihove duše. Za sve one koji su danas zaplakali. Za sve one koji su osjetili bol. Ali najviše… za one koji su to učinili. Neka im Bog oprosti. Neka im naša Nebeska Majka oprosti. Neka im oprosti i svatko od nas. I neka jednoga dana, kada ostanu sami sa svojom savješću, u njihovim srcima zasja barem jedna mala iskra onoga što su pokušali povrijediti. Iskra mira. Iskra ljubavi. Iskra vjere.
Jer možda će upravo tada shvatiti ono što mi danas, ranjeni i slomljeni, pokušavamo razumjeti: Ne može čovjek uništiti ono što je rođeno iz ljubavi. Može oskrnaviti kip. Može oštetiti kamen. Može polomiti ono što su ljudske ruke napravile. Ali ne može slomiti Majku. Ne može slomiti vjeru. Ne može slomiti nadu. I ne može pobijediti ljubav. Jer ljubav, kada je prava, čak i onda kada je ranjena , prašta. A možda je upravo zato danas naša najjača molitva ona najteža: Gospe, oprosti im.I pomozi nama da im oprostimo.A njima, ako je moguće, otvori oči da jednoga dana shvate što su učinili. Jer više vrijedi moliti za njih nego proklinjati ih. Više vrijedi zapaliti svijeću nego raspirivati mržnju. Više vrijedi kleknuti nego uzvratiti. I više vrijedi oprostiti nego pobijediti. Jer pred Bogom nije najveći onaj koji je nekoga porazio. Najveći je onaj koji je, iako je bio ranjen, ipak pronašao snage reći: „Oprosti im.“
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba: