Piše:Vlado Marušić
U Uskoplju je ovih dana pređena crta koja se ne smije prijeći. Ne zato što je zabranjen jedan adventski događaj, nego zato što je po prvi put nakon rata policijskom i inspekcijskom silom Hrvatima onemogućeno javno živjeti vlastiti identitet, kulturu i vjeru. Zabranjen je Advent. Zabranjeno je klizalište. Zabranjena je radost djece. Zabranjen je simbolički Božić.
I nije to učinjeno slučajno. Niti zbog sigurnosti. Niti zbog zakona koji se, znakovito, selektivno primjenjuju. Učinjeno je jer je netko odlučio da se hrvatska tradicija mora povući, utišati i nestati iz javnog prostora. Jer je netko procijenio da Hrvati moraju pitati smiju li nazvati Advent Adventom.
Zato je pitanje koje je u Uskoplju postavio književnik Josip Mlakić više od retoričkog pitanja. Ono je vapaj naroda koji prepoznaje obrazac:
Trebaju li Hrvati pitati smiju li slaviti Božić? Smiju li ga slaviti i u vlastitim domovima?
Zar je slučajan ovaj događaj jer se on može povezati i s protivljenjem muslimanskih političara iz općinske vlasti Žepča kojim su izrazili protivljenje da Hrvati svoje predblagdanske dane nazovu Adventom jer to po njima“vrijeđa“njihove osjećaje, odnos no osjećaje onih „drugih“iza čijeg se naziva skrivaju godinama i biraju Hrvatima člana Predsjedništva BiH i zastupnike u Domu naroda Parlamenta FBiH.
Zar je slučajno organiziranje Javne tribine SDA u hrvatskom domu Herceg-Stjepana Kosače i objavljivanje fotografija na kojima nema hrvatske zastave premda je ona tu bila izvješena?Zar stranka SDA nije mogla bilo gdje na lijevoj obali grada Mostara organizirati svoju Javnu tribinu već ju organizira na desnoj obali Mostara ranjenom od ratnih strahota u sukobu Hrvata i Muslimana?
Ukoliko to nisu svjesne provokacije muslimanske strane u Mostaru onda odista ne znam što je provokacija?
Prosvjed Hrvata 19. prosinca 2025. U Uskoplju nije bio incident. Bio je krik dostojanstva. Bio je odgovor roditelja kojima je netko rekao da njihova djeca ne smiju klizati jer se netko drugi osjeća neugodno. Bio je odgovor naroda koji pamti.
Jer sve ovo opasno podsjeća na Mostar. Na Liska park 10. veljače 1997. godine koji je nazvan „krvavi Bajram.“ U vrijeme kada su vjersko političke demonstracije namjerno organizirane na prostoru osjetljivom za drugu zajednicu zbog još uvijek svježih rana iz Domovinskog rata i podijeljenog grada na lijevu i desnu obalu. Na dan kada su emocije zapaljene, a posljedice bile tragične. je izabran krajnje osjetljiv povijesni trenutak,na prostoru koji je za drugu zajednicu simbol stradanja,u gradu bez stvarne normalizacije,bez dijaloga i dogovora,uz snažnu političku pozadinu.
U tom kontekstu, mnogi Hrvati Mostara taj čin nisu doživjeli kao puki vjerski obred, nego kao:
političku poruku, demonstraciju moći, ignoriranje hrvatske patnje iz 1945.,i otvaranje rana koje nikada nisu zacijelile.
U tom kontekstu to je važna, ali nužna nijansa
To ne opravdava nasilje, smrt niti bilo čije stradanje. Ali objašnjava zašto su emocije eksplodirale.
Ignorirati povijesni kontekst Mostara 1945.–1997. i tvrditi da nije postojala svijest o osjetljivosti tog datuma i prostora nije uvjerljivo.
Za Hrvate Mostara to je bilo doživljeno kao otvaranje rana. Vrijeme i mjesto nisu bili neutralni.
Postojao je osjećaj da se njihova povijesna tragedija svjesno zanemaruje. Povijest nas uči da ovakve provokacije nikada ne završavaju dobro osim za one koji ih svjesno potiču.
U istom tom Mostaru danas se Hrvatima osporava Hrvatsko narodno kazalište, temeljna kulturna institucija jednog konstitutivnog naroda. Istodobno se toleriraju bespravne gradnje, poput mezarja u Stocu bez potrebnih dozvola. U Sarajevu se katolička crkva skrnavi fekalijama, a reakcije institucija su mlake, spore ili nikakve. Sve to zajedno više nije niz izoliranih incidenata. To je obrazac.
Obrazac čiji je cilj jasan: svesti Hrvate na nacionalnu manjinu u vlastitoj zemlji, izbrisati njihovu konstitutivnost i pretvoriti ih u folklorni ostatak povijesti. Bez prava glasa, bez javnog prostora, bez kulture, bez identiteta.
I dok se to događa hrvatski politički predstavnici uglavnom šute. Šute i kada se djeci zabrani klizanje. Šute i kada se Advent proglašava problemom. Šute i kada se kulturne institucije blokiraju. Šute i kada se svetinje skrnave. Ta šutnja, ma koliko bila upakirana u „političku mudrost“, postaje suučesništvo.
Ovo nije poziv na sukob. Ovo je poziv na jednakost. Na poštovanje. Na dosljednu primjenu zakona za sve. Na Bosnu i Hercegovinu u kojoj nitko neće drugome zabranjivati Božić, Bajram ili bilo koji drugi vjerski i kulturni identitet.
Jer onoga trenutka kada se jednom narodu zabrani Advent, sutra se može zabraniti i Božić. A kada se zabrani Božić zabranjuje se i sloboda.
Uskoplje je upozorenje kao što je i Liska park bio upozorenje. Pitanje je samo: hoće li itko ta upozorenja tko mora čuti?
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba