Danas, 17. studenoga 2025. godine, na Vječni počinak smo ispratili našeg dragog prijatelja, suborca i člana naše zajednice, Ivana Naletilića-Knježevića (1949. – 2025.) , čovjeka čiji je život bio tih, skroman i jednostavan, ali čije je srce bilo veliko kao Hercegovina iz koje je potekao.
Prvi dio svoga života Ivan je proveo u Sarajevu, gdje je zasnovao obitelj i gradio svoj put. No, kada su se nad hrvatski narod nadvili tamni oblaci Domovinskog rata, Ivan se vratio u svoj Široki Brijeg, među svoj narod i na svoju zemlju. Bez oklijevanja se priključio postrojbama HVO-a i rame uz rame sa svojim suborcima proživio sve što rat nosi , teret borbe, neizvjesnost dana, ali i čast obrane svoga doma.
Godine 2018. pridružio se našoj Udruzi razvojačenih branitelja HVO-a ŽZH, postavši dio naše zajedničke borbe za prava onih koji nikada nisu dobili priznanje, ni naknadu, ni zahvalnost za svoju žrtvu. Ivan je dijelio sudbinu tisuća takvih razvojačenih branitelja, ali nikada nije dopustio da ga nepravda ogorči. Umjesto pritužbi, nudio je razumijevanje; umjesto ljutnje mir; umjesto gorčine blagu riječ i prijateljsku ruku.
Jednom riječju bio je dobar čovjek što se za vrlo malu skupinu ljudi punih usta i srca može reći, a za njega se to može s punim pravom reći jer još nismo sreli nekoga tko je nešto loše rekao o njemu kao čovjeku.
Bavio se knjigovodstvenim poslovima, pomažući malim obrtima i poduzećima, i gdje god je radio ostavljao je za sobom isti trag: skromnog, jednostavnog, pristupačnog i pouzdanog čovjeka, kojemu naknada za vođenje tih knjigovodstvenih usluga nije bila prioritet već ljubav koju je unosio u taj posao kojim je vlasnike tih obrta držao na površini zakonskih voda u kojima većina njih nije uopće znala plivati. Svatko tko ga je poznavao zna kako je bio gospodin u najdubljem i najplemenitijem smislu te riječi.
Simbol njegove jednostavnosti i skromnosti bio je njegov plavi Golf II : stari, potrošen, često u kvaru, ali njemu srcu drag. Mogao je kupiti i bolje, ali nije htio. U tom Golfu bilo je pohranjeno toliko njegovog života, toliko njegovih dana i susreta, toliko emocija, da je on postao dio njega. Danas taj auto stoji parkiran pred njegovom kućom kao nijemi svjedok odlaska jednoga od najtiših, ali najplemenitijih ljudi koje je Široki Brijeg imao u svojim redovima.
Ivan je otišao skromno i tiho, upravo onako kako je i živio. Bez velikih riječi, bez pompe, bez zahtjeva, ali s dubokim tragom dobrote koji je ostavio iza sebe. Bio je među rijetkima koji su u teškim vremenima ostali isti, iskreni, odani, blagi i čovječni.
Uvijek ćemo pamtiti one sate pomnožene s godinama iza nas provedene s njim u ugodnom čavrljanju braniteljskih, dnevno političkih aktualnosti i onih privatnih kojima je uvijek davao svoj prepoznatljivi štih koji će nam jako nedostajati.
Nedostajat će nama iz udruge, Zmaju, Anti, Paji, a posebice svojoj obitelji. Svima na isti a potpuno drugačiji način.
Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio i kojoj si toliko dao.
Počivao u miru Božjem, dragi naš Ivane. Ostat ćeš dio naše borbe, našeg sjećanja i našeg srca.
URB HVO-a ŽZH/Braniteljski portal