Piše:Vlado Marušić
Posjet članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Svetoj Stolici i susret sa Svetim Ocem, papom Pope Leo XIV, otvorio je niz pitanja koja nadilaze samu diplomatsku kurtoaziju. Naime, prema dostupnim informacijama, papa je u posebnom razgovoru primio samo člana Predsjedništva Željko Komšić, dok su druga dva člana Predsjedništva, Željka Cvijanović i Denis Bećirović, imali tek protokolarnu prigodu fotografirati se sa Svetim Ocem.
Ta činjenica odmah nameće logično i politički vrlo osjetljivo pitanje: u čije je ime Komšić nastupio pred papom?
U ustavnom poretku Bosna i Hercegovina, Predsjedništvo je zamišljeno kao tijelo koje predstavlja tri konstitutivna naroda , Hrvate, Srbe, Muslimane ili Bošnjake kako im drago. Svaki član trebao bi biti politički i demokratski izraz volje jednog od tih naroda: Željka Cvijanović Srba, Denis Bećirović Bošnjaka, a Željko Komšić Hrvata.
Međutim, upravo se kod Komšićeva položaja već godinama vodi ozbiljna politička rasprava. Iako je formalno izabran kao „hrvatski član Predsjedništva“, poznato je da je na izborima dobivao dominantnu potporu muslimansko-bošnjačkog biračkog tijela, dok je među Hrvatima u pravilu imao vrlo skromnu potporu. Zbog toga mnogi Hrvati u BiH smatraju da on ne predstavlja političku volju hrvatskog naroda, nego volju većinskog naroda u Federaciji, te je stoga proglašen personom non grata u svim većinskim hrvatskim krajevima u koje ne smije ni primirisati taj famozni“hrvatski član predsjedništva BiH.“.
U tom kontekstu susret s papom dobiva dodatnu simboliku. Ako je Komšić razgovarao sa Svetim Ocem kao predsjedavajući Predsjedništva, postavlja se pitanje je li govorio u ime cijele države, u ime jednog naroda ili tek u svoje osobno ime.
Zanimljivo je i drugo pitanje , kako je sam papa gledao na taj susret. Vatikan je institucija s iznimno razvijenom diplomatskom mrežom i vrlo dobrim uvidom u političke prilike u svijetu. Teško je povjerovati da u Vatikanu nisu upoznati s dugogodišnjim sporovima oko izbora hrvatskog člana Predsjedništva u BiH, kao i s pritužbama hrvatskih političkih predstavnika i Crkve na diskriminaciju Hrvata u političkom sustavu zemlje.
Upravo zato ostaje otvoreno pitanje: je li papa Komšića pitao o toj temi?
Je li se razgovor dotaknuo položaja Hrvata u BiH, neravnopravnosti u izbornom sustavu ili problema legitimnog predstavljanja?
Takva pitanja vjerojatno nikada nećemo do kraja saznati, jer diplomatski razgovori u pravilu ostaju iza zatvorenih vrata. No činjenica je da Sveta Stolica, kao moralni autoritet za milijune katolika, ima posebnu osjetljivost prema položaju katoličkih zajednica, a time i prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Ipak, iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje i jednu gorku istinu: mnogi međunarodni akteri dobro znaju za probleme političke neravnopravnosti u BiH, ali se rijetko odlučuju na konkretne korake. Između diplomatske pristojnosti, geopolitičkih interesa i složenosti bosanskohercegovačkog sustava često prevlada politika šutnje.
Zato se na kraju nameće šire pitanje: ima li sve to smisla?
Ako svi znaju kako funkcionira politički sustav u BiH i kako se često preglasava jedan narod, a istodobno se ništa ne mijenja, onda takvi susreti lako ostaju samo protokolarni događaji bez stvarnog učinka, čiji učinci se zaborave čim prestane jeka mikrofona s kojeg su davali izjave.
A hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i dalje ostaje pred istim pitanjem koje se ponavlja iz izbora u izbore: tko ga uistinu predstavlja i tko je spreman zaštititi njegovo pravo na legitimno političko predstavljanje. Željko (Sejdo)Komšić to nije niti je ikada bio.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba