Piše:Vlado Marušić

Hrvatski glazbenik Tony Cetinski je imao ugovoren koncert u Novom Sadu u dvorani SPENS 08.ožujka 2026.godine (Dan žena), dok je glazbenik Jakov Jozinović u istoj toj dvorani imao zakazan koncert 14.ožujka 2026.godine, nakon čega su se pobunile mnoge udruge stradalnika iz Domovinskog rata i Branitelji iz RH koji su ih pozvali da otkažu te koncerte jer je u toj dvorani u vrijeme Domovinskog rata 1991.godine bio koncentracioni logor za Hrvate u kojima su ubijani, mučeni i zlostavljani mnogi Hrvati iz Vukovara i okolice.

Nakon dugog promišljanja Tony Cetinski je otkazao taj koncert i dao slijedeće priopćenje:

„U posljednjim danima upoznat sam s brojnim svjedočanstvima ljudi za koje ta dvorana nosi teške uspomene iz ratnih devedesetih. Kao čovjek koji duboko poštuje svaku ljudsku patnju, osjećam odgovornost da na to ne ostanem ravnodušan.

Želim jasno reći da prema publici u Srbiji osjećam veliko poštovanje i zahvalnost. Godinama me tamo dočekuju s ljubavlju i pjesmom, otvorena srca pa vjerujem da će i ovu moju odluku razumjeti, a ne osuditi.

Ova odluka nije donesena protiv bilo koga, niti iz želje za podjelama, nego upravo suprotno iz želje da glazba ostane ono što je uvijek bila, prostor susreta, emocije i zajedništva izvan političkog konteksta koji se ovdje dogodio.

Vjerujem da će doći vrijeme i mjesto gdje ćemo se ponovno okupiti bez tereta prošlosti i pjevati zajedno.

Povrat ulaznica može se izvršiti od 9.3. na gigstix.com

Hvala svima na razumijevanju.

Tony Cetinski.

Nakon njegovog priopćenja oglasila se i uprava SPENS-a povodom njegove odluke:

“Izuzetno nam je žao što će mnogobrojna publika i fanovi Tonija Cetinskog ostati uskraćeni za još jedan glazbeni spektakl. Umjesto da ovo bude noć za pamćenje, naročito na jedan međunarodni praznik Dan žena, svi koji su se radovali ponovo susretu s glazbenikom, koji je u istoj ovoj dvorani održao nezaboravne koncerte, mora će da se zadovolje ovom informacijom”.

Vezano za ova dva priopćenja Cetinskog i uprave SPENS-a osjećam potrebu prokomentirati oba pa ću to učiniti na svoj način sviđalo se to nekome ili ne, jer na to imam potpuno pravo kao istinski Branitelj iz Domovinskog rata u borbenom sektoru od početka do kraja tog rata, kao Hrvat, domoljub, Katolik , glazbenik ali i kao čovjek koji drži do svoje vjere, Domovine, tradicije i kulture.

Svima je poznato i to nije tajna kako profesionalni glazbenici žive od svog rada a njihov rad se ogleda u stvaranju glazbenih djela i njihovom izvođenju na koncertima. Tony Cetinski je etabliran i priznat glazbenik čije pjesme slušaju i obožavaju mnogi slušatelji diljem tzv“zločinačke SFRJ“a koja se raspala ranih devedesetih prošlog stoljeća zbog agresorske politike Srbije na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo.

Zbog te agresije mnoge su obitelji zavijene u crno, jer su zbog te agresije ostali bez svojih najmilijih pa čak i bez cjelokupne imovine koju su krvavo stekli radeći u mnogim bivšim društvenim poduzećima te propale zločinačke tvorevine.

Mnogi još i danas vuku i pamte traume iz Domovinskog rata u kojemu su bili zarobljeni, i mučeni u mnogim koncentracionim logorima u Srbiji od kojih je dvorana današnjeg SPENSA jedno od takvih mjesta.

I upravo u toj dvorani Cetinski je trebao održati koncert koji nije dugo razmišljao a niti znao što se u toj dvorani događalo ranih devedesetih godina jer mu to nije nitko rekao a ni pojasnio. A to mu nisu rekli i pokazali razni glazbeni mešetari i menadžeri koje ne zanima Domovinski rat jer u njemu nisu sudjelovali ni aktivno ni pasivno,već su u to vrijeme bili negdje vani, daleko nakon čega su se prvom prigodom vratili u svoje novonastale države nastale raspadom zločinačke SFRJ i prvo što su rekli bilo je:“Tko nas bre zavadi?“

“Tko nas bre zavadi?”

Nakon toga „tko nas bre zavadi?“počele su njihove aktivne pripreme pronalaženja novih glazbenih tržišta a svima je jasno kako je obranjena i pobjednička RH pogodno i plodno tlo za zaradu njihovih“muzičara i muzičarki“te su ih počeli nuditi, i dovlačiti na prostore RH,a doduše imali su puno podršku onih prikrivenih jugo nostalgičarskih snaga u RH koje su se u vrijeme Domovinskog rata u RH primirile, preodjenule dres kad su uvidjeli kako agresorska politika Srbije doživljava poraz u nametnutom agresorskom ratu u RH.

Ipak ono što Srbija izgubi u ratu debelo nadoknadi u miru i sada je Hrvatska preplavljena turbo-folk narodnjacima, pa čak i njihovim rockerima, a kako ne bi sve ostalo samo na tome ove ujedinjene srpsko-hrvatske snage su počele odvoditi i hrvatske glazbenike u Srbiju tako da su skoro svi hrvatski glazbenici odlazili u Srbiju i tamo imali nastupe.

Od onih koji su tamo nastupali treba izdvojiti „redovitu“Severinu,Jelenu Rozgu, Ninu Badrić, Petra Grašu, Tončija Huljića Jugo-nostalgičara, Terezu Kesoviju, Doris Dragović, te mnogih, mnogih drugih a evo sada i Toniya Cetinskog.

Ukoliko bi se mogli uvući u glavu i pod kožu ovih hrvatskih glazbenika pa i Toniya Cetinskog shvatili bi kako oni razmišljaju ovako:

Razmišljanje hrvatskih glazbenika o njihovim nastupima u Srbiji

„MI smo glazbenici i od toga živimo. Ljudi u Srbiji poput onih u Hrvatskoj žele nas u Srbiji pa zašto da im ne pružimo to zadovoljstvo. Osim toga Domovinski rat je bio davno, a mi smo tu da ratne rane zaboravimo i okrenemo se novom životu i novom početku. Isto tako ta mi smo u vrijeme Domovinskog rata bili jako mladi ili se nismo ni rodili. Mi zapravo želimo biti promicatelji ljubavi a ne mržnje koja vlada na obje strane i u Hrvatskoj i u Srbiji.“

S jedne površne strane takvo promišljanje može biti opravdano u glavama onih koji misle kao naši hrvatski glazbenici a takvo promišljanje u pravilu imaju mlađe neopterećene generacije koje nemaju pojma o Domovinskom ratu niti ih on zanima, a to su generacije rođene nakon Domovinskog rata, a ovdje se usudim reći kako ni roditelji takvih“omladinaca“ nisu aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu jer da jesu u svijest njihove djece usadili bi i ugradili potpuno drugačije razmišljanje od ovoga koji oni imaju danas.

Rijetki hrvatski glazbenici nisu i nikada neće nastupiti u Srbiji

Suprotno takvim razmišljanjima postoje hrvatski glazbenici koji nikada nakon Domovinskog rata nisu nastupili niti će nastupiti u Srbiji a oni su Marko Perković Thompson, Mišo Kovač i pokojni Oliver Dragojević. Pod njihovu kožu se ne želim uvlačiti jer njihovo razmišljanje je identično mojemu ali i razmišljanju mnogih istinskih razvojačenih Branitelja u RH i BiH, kao i razmišljanju mnogih stradalnika iz Domovinskog rata.

Moje i njihovo razmišljanje je slijedeće:

Prije Domovinskog rata svi smo bili relativno mladi i slušali smo sve i svašta. Ja sam kao i mnogi uživao u glazbi Party Brakersa, Idola,Ekatarine velike, donekle Riblje čorbe, Đorđa Balaševića, Bajage i Instruktora, Bijelog dugmeta, dok su neki drugi slušali srpsko-muslimanske narodnjake i to je njihovo pravo, a odista među mnogim istinskim razvojačenim Braniteljima bilo je mnogih koji se drugačije nisu mogli opustiti osim uz takve narodnjake jer su odrastali u takvim sredinama koje su slušale takvu „muziku.“

Mene i takve je zatekao Domovinski rat koji je drastično izmijenio naše poglede na život pa i na glazbu. U tom nametnutom ratu nitko od nas nije ostao isti a nismo ostali isti jer taj rat nismo željeli, a on nas je kao lopov na spavanju zatekao, ukrao nam najljepše godine života, naše nade i naše snove. Ukrao nam ih je pobjegao s njima a krivca za te ukradene snove smo pronašli u agresoru Srbiji koje smo se prvim odlaskom na ratni teren odrekli zauvijek. Odricanjem od tog agresora odrekli smo se i svega što je taj agresor sa sobom nosio, ne samo u vrijeme Domovinskog rata već i onoga što je donio na naše hrvatske terene prije tog rata. Odricanjem od takvog agresora odrekli smo se i njihove “muzike” pa taman ona bila rockerska ali i narodna.

A donio je i njihovu „muziku“ koja nikada nije bila sastavni dio hrvatskog kulturnog tkiva i bića.

Ovo govorim u svoje ime ali i u ime svih onih hrvatskih glazbenika koji nisu i nikada neće nastupiti u Srbiji. Ovdje nisu u pitanju samo rane koje nosimo u sebi od tog agresora, već i definitivni otklon od svega što je ta agresorska politika u vrijeme Domovinskog rata u nama ostavila kao žive rane koje ne zarastaju.

Opet će neki polemizirati i reći kako treba oprostiti i zaboraviti jer nitko ne može živjeti zdravo a odrastati u mržnji, što je barem polovično točno. Ja i svi oni koji ovako razmišljamo odista ne mrzimo nikoga pa niti jednog srpskog glazbenika ali ne zaboravljamo, jer ne smijemo, a ne smijemo jer smo povijesno gledano naučeni ne zaboraviti ukoliko se osvrnemo samo stotinu godina unatrag.

Kao prilog ovim tvrdnjama navest ću slijedeće:

Hrvatski glazbenik iz grupe Film Jura Stublić je jedne prilike na pitanje zbog čega je napisao pjesmu:“E moj druže beogradski“rekao slijedeće:

„Prije Domovinskog rata u RH nastupao sam diljem Srbije, Beogradu i Novom Sadu gdje sam upoznao i stekao mnoge prijatelje. Kad je gorio Vukovar i mnogi hrvatski gradovi pod granatama srpskog agresora nitko me nikada od tih „prijatelja“ nije niti jednom nazvao i pitao:“Jura treba li ti štogod?“

I upravo se u tome ogleda sva bol i praznina koja ja kao pisac ovih redaka osjećam pri pomisli kako neki od hrvatskih glazbenika nastupaju diljem Srbije ali i obrnuto kad njihovi nastupaju amo.

Tu odista nema nikakve mržnje ali ima mjere i vage. A ta mjera i vaga je duboko promišljena i traži prije svega istinsko traženje oprosta, pokajanja i plaćanja ratne odštete od strane Srbije Hrvatskoj kao i svima onima koje su unesrećili u Domovinskom ratu pa čak i toj dvorani SPENSE u kojoj su Cetinski i Jozinović trebali imati koncert. Tek nakon toga bi se moglo početi razmišljati o eventualnim nastupima naših i njihovih na zajedničkom glazbenom tržištu, a dotle to je misija koja stvara razdor, mržnju, podjele a ne ljubav i zajedništvo jer ljubavi i zajedništva nema niti ga može biti među onima koji ne gaje iskrenost. A oni koji govore kako Srbi gaje iskrenost su u dubokoj zabludi koja će ih skupo koštati a košta zapravo sve nas već sada.

Što se tiče promišljanja uprave SPENSE na njih neću trošiti riječi jer njihovo priopćenje svoju srž nalazi i pronalazi u onoj čuvenoj:“Tko nas bre zavadi?“a u njoj se ogleda sva licemjernost, laž i prijetvornost srpske politike prema Hrvatima ne samo u Domovinskom ratu, nakon njega već i mnogo, mnogo prije toga.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba