Tko u RH i BiH blokira uvođenje elektroničkog glasovanja i zašto?

Piše:Vlado Marušić

Dok se svijet nezaustavljivo digitalizira, dok bankarstvo, zdravstvo, porezi i identitet građana već godinama funkcioniraju elektronički, jedno pitanje i dalje ostaje tabu tema u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini a ono se tiče elektroničkog glasovanja. Pitanje koje se sustavno gura pod tepih, izbjegava, relativizira i svjesno koči. A razlog je jednostavan, brutalan i istinit: elektroničko glasovanje ne odgovara onima koji danas vladaju.

HDZ i SDP u Hrvatskoj, HDZ BiH, SDA i SNSD u Bosni i Hercegovini , bez obzira na njihove deklarativne ideološke razlike, ujedinjeni su u jednom zajedničkom interesu: očuvanju postojećeg, duboko kompromitiranog izbornog sustava. Sustava u kojem mala izlaznost znači veliku moć. Sustava u kojem se izbori dobivaju s tek 20 do 30 posto ukupnog biračkog tijela. Sustava u kojem šutnja većine postaje alat vladavine manjine. Sustav u kojemu netko s vrlo malim brojem glasača koji izlaze ne izbore vlada nad ogromnom većinom ljudi.

Jer budimo iskreni : kome odgovara da na izbore redovito izlazi tek oko 30 posto građana, dok 70 posto ostaje kod kuće? Kome odgovara da milijuni ljudi u dijaspori osobito Hrvata kojih je diljem svijeta više od četiri milijuna budu obeshrabreni, logistički onemogućeni ili potpuno isključeni iz demokratskog procesa? Kome odgovara da ljudi moraju putovati stotine i tisuće kilometara, gubiti radne dane i novac kako bi ostvarili svoje temeljno demokratsko pravo?

Odgovor je jasan: onima koji se boje stvarne volje naroda.

Ono što nam se danas nudi kao „reforma“ odnosno skeniranje glasačkih listića, tehnička pomagala, pa čak i eventualni video nadzor nije suštinska promjena, nego kozmetika. Dimna zavjesa. Jer problem nije samo u krađi glasova, iako i ona postoji, nego u činjenici da ogroman dio naroda uopće ne sudjeluje u izbornom procesu, a njihov izostanak netko vrlo rado pretvara u vlastiti politički kapital.

Tehnologija postoji. Rješenja postoje. Sigurnosni modeli postoje. Elektroničko glasovanje putem mobilnih telefona, računala ili drugih sigurnih platformi danas je tehnički potpuno izvedivo. Glas bi se mogao evidentirati u centralnom sustavu, transparentno, provjerljivo i jednako vrijedno bez obzira glasa li netko iz Zagreba, Mostara, Münchena, Toronta ili Sydneya.

Pa zašto se onda to ne uvodi?

Zato što bi elektroničko glasovanje probudilo uspavanu većinu. Zato što bi na izbore izašli mladi, obrazovani, neiskompromitirani ljudi. Zato što bi se u politiku uključili oni koji danas nemaju stranačku iskaznicu, rodbinsku vezu ni „čovjeka“ u sustavu. Zato što bi korupcija, nepotizam i rodijačko zapošljavanje doživjeli snažan udarac. Zato što bi rezultati izbora postali nepredvidivi a to je ono čega se političke elite najviše boje.

Posebnu odgovornost u svemu ovome snosi i tzv. međunarodna zajednica, osobito u Bosni i Hercegovini. Predstavnici koji ondje imaju ogromne ovlasti, koji mogu nametati zakone, mijenjati izborne modele i donositi obvezujuće odluke ali elektroničko glasovanje ne žele ni spomenuti. Zašto? Jer stabilnost statusa quo često im je važnija od stvarne demokracije. Jer je lakše upravljati društvom u kojem vlada apatija nego društvom u kojem građani masovno i aktivno odlučuju, zbog čega bi nazočnost međunarodne zajednice u BiH postalo nepotrebno, a to međunarodna zajednica još uvijek ne želi zbog svojih geopolitičkih interesa.

A cijenu toga plaćaju obični ljudi. Plaćaju je iseljavanjem, demografskim slomom, niskim plaćama, nesigurnošću, korupcijom i beznađem. Agonija ovih prostora se nastavlja i ne nazire joj se kraj upravo zato što se narodu sustavno uskraćuje moć da stvarno odlučuje.
Zato je krajnje vrijeme da se stvari nazovu pravim imenom. Da se jasno i glasno kaže:
uvođenje elektroničkog glasovanja ne koče tehnički razlozi nego politički strah.
Strah od gubitka privilegija. Strah od naroda. Strah od demokracije.

I zato se opravdano postavlja ključno pitanje, pitanje svih pitanja:

Tko koči uvođenje elektroničkog glasovanja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i zašto?
Odgovor već znamo. Ostaje samo pitanje koliko dugo ćemo još šutjeti? Šutjet ćemo onoliko dugo koliko želimo šutjeti a dotle će nas ovi na vlasti varati, krasti, bogatiti se na našim kostima, tjerati nas u zemlju i van nje, po kojoj će bjesomučnim vožnjama napušenih tjelohranitelja i vozača s rotacijama prelaziti preko zemlje koju smo im ostavili u amanet, kako je to rekao pokojni Alija Izetbegović po navodima turskog predsjednika Erdogana ako mu je vjerovati.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba