Piše: Vlado Marušić

U politici, kao i u životu, postoje savezništva koja čovjek može razumjeti, postoje ona koja može opravdati političkim interesom, ali postoje i ona koja jednostavno ne može objasniti nikakva politička računica. Jer kada čovjek zbog kratkoročnog političkog cilja počne sjediti za istim stolom s onima čije vrijednosti, stavove i političke ciljeve godinama javno osporava, pa taman ih kritizirao prijetvorno i lažno kako bi se dodvorio nekim biračima, onda se s pravom postavlja pitanje: gdje su granice političkog pragmatizma i postoji li u hrvatskoj politici još nešto što se zove obraz, dosljednost i princip?

Upravo zato najavljena zagrebačka politička okupljanja 5. listopada 2026. otvaraju brojna pitanja. Ako se uistinu na istom prostoru okupe različite političke i društvene skupine, od ljevice koju predvode direktne sluge sotone, Možemo, SDP, Dalija Orešković, Anka Mrak Taritaš, Katarina Peović, Ivica i Mirjana Puljak, Severina, do političkih predstavnika Mosta jedne heterogene i nehomogene skupine , uz različite ideološke i vrijednosne simbole, hrvatska javnost ima pravo pitati: što ih je to toliko snažno povezalo? Je li riječ samo o pitanju zaštite Like i okoliša? Naravno da svaki oblik onečišćenja treba istražiti, zaustaviti i sankcionirati. Hrvatska mora čuvati svoju zemlju, svoje rijeke, šume, izvore i polja. Lika nije ničija privatna prćija, nego dio hrvatske domovine koji zaslužuje zaštitu.

Ali kada se jedno pitanje okoliša pretvori u široku političku platformu na kojoj se traži smjena vlasti, rušenje Vlade i obračun s Andrejem Plenkovićem, onda je potpuno legitimno postaviti pitanje: je li ekologija stvarni cilj ili je ona samo povod za mnogo širi politički obračun? A posebno je zanimljiva pozicija pojedinih predstavnika Mosta. Grmoja, Miletić i Bulj morat će sami odgovoriti svojim biračima zašto su odlučili stati uz političke i društvene aktere s kojima ih dijele brojne vrijednosne razlike. Jer politika nije samo pitanje toga protiv koga ste danas, nego i pitanje s kim ste danas. Ako se na istom mjestu nađu hrvatske zastave, zastave HOS-a, jugoslavenska obilježja s petokrakom, dugine zastave i različiti politički simboli, onda hrvatski građanin ima pravo pitati: što je zajednički nazivnik svega toga?

Hrvatska zastava za mene nije samo komad tkanine. Ona je simbol države za koju su mnogi hrvatski branitelji dali svoje živote, zdravlje i mladost. I upravo zato ne mogu razumjeti političku logiku prema kojoj se hrvatski nacionalni simboli mogu staviti u isti politički kadar i kontekst s obilježjima jugoslavenskog zločinačkog, protu Božjeg i protu prirodnog komunističkog sustava koji je ostavio iza sebe brojne žrtve i nepravde. Još je veće pitanje za one koji su posljednjih godina gradili svoj politički identitet na vrijednostima hrvatskog domoljublja. Hoće li se crvenjeti kao što će se u subotu crvenjeti trg Josipa Bana Jelačića od jugoslovenskih zastava? Hoće li se pitati kako će njihovo biračko tijelo gledati na takva savezništva? Hoće li se zapitati jesu li možda prešli onu tanku granicu nakon koje politički kompromis više nije kompromis, nego odricanje od vlastitih načela?

I gdje je u svemu tome odnos prema Marku Perkoviću Thompsonu?

Godinama smo mogli gledati političare kako istodobno kritiziraju Thompsona zbog pokliča ZDS u pjesmi Bojna Ćavoglve, a potom se pojavljuju na njegovim koncertima, fotografiraju se, objavljuju statuse i pokušavaju uzeti dio njegove popularnosti. I sada će ti isti političari zajedno prosvjedovati na zagrebačkim trgovima koji mrze i napadaju Thompsona na svakom koraku izmišljajući najveće gnusobe o njemu. To hrvatski narod vidi. Hrvatski narod pamti. I hrvatski narod zna razlikovati iskreno domoljublje od političkog oportunizma. A posebno pitanje nameće se zbog zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića.

Ako se istoga dana u Zagrebu održavaju različita javna okupljanja, među njima i tradicionalno molitveno okupljanje muškaraca svake prve subote u mjesecu a ta subota pada upravo na dan 05.kolovoza 2026.godine, kada je najavljen taj njihov ljevičarski komunistički performans,, onda je zanimljivo vidjeti kako će se prema tome odnositi oni političari koji žele biti dio široke oporbene koalicije. Hoće li se usuditi jasno reći da i ljudi s kojima se ne slažu imaju pravo moliti? Hoće li braniti njihovo pravo na slobodu vjere i javnog okupljanja ili će se i oni pridrućiti ovim Možemovcima i SDP-ovcima u napadima na njih bubnjanjem , vikom i vrijeđanjem? Ili će, zbog političkog savezništva, prešutjeti napade na ljude čije vrijednosti dijele njihovi vlastiti birači?

To su pitanja na koja hrvatska javnost zaslužuje odgovor.

Jer Most je tijekom godina okupio ljude različitih svjetonazora. U njemu ima konzervativaca, vjernika, ljudi drukčijih političkih uvjerenja, a bilo je i brojnih unutarnjih neslaganja oko društvenih i vrijednosnih pitanja. To samo po sebi nije grijeh. Različitost nije problem. Problem nastaje kada se različitost pretvori u političku trgovinu bez jasnih granica. Sjetimo se i razdoblja kada je Vlaho Orepić bio ministar unutarnjih poslova. Njegova politika provjera prebivališta i brisanja pojedinih građana iz evidencije prebivališta izazvala je veliko nezadovoljstvo, osobito među dijelom Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su takve odluke doživjeli kao nepravdu. Mnogi od tih ljudi nisu Hrvatskoj bili samo birači. Neki su za Hrvatsku dali ono najvrjednije što čovjek može dati , svoj život, zdravlje, mladost i krv.

Zato se takve stvari ne zaboravljaju.

I zato danas, kada se ponovno stvaraju neobični politički savezi, treba podsjetiti sve hrvatske političare na jednu staru narodnu mudrost: „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.” To nije poziv na mržnju. To nije poziv na sukob. To je upozorenje. Upozorenje da se zbog jednoga političkog cilja ne smiju pogaziti sva druga načela. Jer politička utakmica dolazi i prolazi. Vlade se mijenjaju. Stranke rastu i nestaju. Političari dolaze i odlaze. Ali ono što čovjek jednom učini i ono uz koga jednom stane , ostaje zapisano.

Zato će i ovaj 5. listopada biti svojevrsni test. Test za Most. Test za Grmoju. Test za Miletića. Test za Bulja. Ali prije svega , test njihove političke vjerodostojnosti. Jer nije teško biti domoljub kada je domoljublje popularno. Nije teško mahati hrvatskom zastavom kada svi oko vas mašu hrvatskim zastavama. Teško je ostati svoj kada vas politički interes tjera da napravite kompromis sa svima onima od kojih ste se jučer pokušavali razlikovati. A upravo tu se vidi tko ima političku kičmu.

Hrvatska danas ne treba nove političke eksperimente, nove podjele i nove konstrukcije koje će samo proizvoditi buku. Hrvatskoj treba ozbiljna politika. Treba joj politika koja će braniti hrvatske nacionalne interese, poštovati hrvatske branitelje, čuvati hrvatski identitet, ali istodobno štititi prirodu, institucije, demokraciju i pravo svakoga čovjeka na vlastito političko i vjersko uvjerenje.

Zato poruka Mostu mora biti jasna:

Ne možete istodobno biti sve svima. Ne možete jednoga dana govoriti jedno, drugoga dana drugo, a trećega se naći u društvu onih protiv čijih ste se politika godinama javno ograđivali. Jer kada čovjek previše puta prijeđe vlastitu političku crvenu crtu, jednoga dana može shvatiti da više nema crvene crte. A tada više nema ni političke vjerodostojnosti. Zato neka dobro razmisle prije nego što naprave svoj sljedeći politički korak. Jer narod može oprostiti pogrešku. Može razumjeti kompromis. Ali teško zaboravlja političku nedosljednost. A kada se jednom izgubi povjerenje vlastitih birača, najteže ga je ponovno zadobiti. Zato još jednom vrijedi ponoviti onu staru hrvatsku narodnu: Tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju. A možda će upravo 5. listopada neki hrvatski političari shvatiti da je politička žica po kojoj godinama hodaju postala toliko tanka da je svaki sljedeći korak korak na vlastitu odgovornost.

Piše: Vlado Marušić