Piše:Vlado Marušić

Na zagrebačkom Hipodromu i u Sinju okupilo se više od 700 tisuća domoljuba Hrvata. U zagrebačkoj Areni još dvadesetak tisuća. More ljudi, more zastava. Šahovnice, krunice, braniteljske kape, suze u očima i stisnute šake u zraku. Disalo se kao jedno srce, klicalo se kao jedan narod, pjevalo se kao jedna Hrvatska. U tim trenucima činilo se da smo nepobjedivi.

Ali kada je trebalo izići izvan reflektora, kada je trebalo doći pred prozore političke moći, pred vrata onih koji godinama ismijavaju vrijednosti za koje se pjeva tada ih je došlo tek tridesetak. Tridesetak ljudi, predvođenih Draženom Kelemincem, predsjednikom A-HSP-a. Gdje su tada bili oni deseci i stotine tisuća iz Zagreba i Sinja? Gdje je nestala ta grlata, ponosna, odvažna Hrvatska? Jer lako je pjevati kad svira glazba. Lako je mahati zastavom kad te nosi masa. Lako je vikati “Za dom” kad znaš da ćeš se sutra vratiti u toplinu svoga stana, a netko drugi će podnijeti cijenu. Lako je vikati ZDS a uopće ne znaš vrijednosti tih riječi pod kojim se ubijalo, patilo i krvarilo u II svjetskom ratu, u Domovinskom a sad dopuštaš da se po tom znaku nemilosrdno gazi.

Pravo pitanje glasi: koliko je tih 700 tisuća spremno podnijeti žrtvu , ne nasilje, nego odgovornost?
Koliko ih je spremno zlu ne trebalo opet uzeti pušku u ruke i braniti svoje Hrvatske svetinje, izići na izbore, potpisati referendumsku inicijativu, javno stati uz progonjene, riskirati osudu medija, gubitak društvene udobnosti, etiketu i podsmijeh?

Koliko ih je spremno glasovati za desne političke opcije, poput A-HSP-a i Dražena Keleminca, a ne se skrivati iza rečenice: “Svi su oni isti”? Zar nisu upravo ti brojevi odgovor zašto Zagreb godinama vodi politička opcija odnosno sekta Možemo? Zar nije to objašnjenje zašto Hrvatskom upravlja manjina jer većina šuti? Zašto izbore dobivaju oni koji računaju na 30 % birača, dok se 70 % povlači u apatiju? Problem nije samo u medijima. Nije čak ni u onima koji Hrvatsku nikada nisu voljeli. Problem je u tome što Hrvati znaju biti jedinstveni u zabavi, ali ne i u žrtvi. Na koncertima nije važno pjeva li Thompson, Prijovićka, Lepa Brena, Merlin, Dubioza kolektiv ili netko deseti. Tamo se okuplja masa koja se odlučila dobro provesti i zabaviti a za drugo ih ništa nije briga.

Ali kad treba nešto dati, a ne samo uzeti i doživjeti emociju tada nastaje tišina.
Postoji li danas u Hrvatskoj netko tko će te silne Hrvate s Thompsonovih koncerata ujediniti u jedan konkretan cilj: Biti spreman podnijeti žrtvu kako bi Hrvatska postala ono o čemu se pjeva? Hrvatska kakvu su sanjale i za kakvu su krv, znoj i suze prolijevale generacije domoljuba. Hrvatska odgovornosti, a ne samo emocije. Hrvatska djela, a ne selfija. Ne mogu svi podnijeti istu žrtvu i to je istina.

Najveću žrtvu uvijek nose i podnose rijetki i odabrani.

Ali većina može i mora podnijeti onu koja je u skladu s njihovim sposobnostima.
Jer otići kući nakon koncerta, zatvoriti vrata, ugasiti svijeću i čekati da netko drugi izađe pred prozore Dalije Orešković ili Tomislava Tomaševića, da netko drugi glasa, potpisuje, govori i trpi to nije domoljublje. To je kukavičluk. I, usuđujem se reći, licemjerstvo. Jer mjerilo hrvatstva nisu kape sa šahovnicom. Nisu ni zastave, ni stihovi napamet, ni lajkovi, ni fotografije s ramena mladića.

Domoljublje se plaća. Ne uvijek krvlju ali uvijek odricanjem. A pitanje iz naslova i dalje stoji, tiho i neumoljivo: Tko je doista spreman podnijeti žrtvu za Hrvatsku?

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba