Piše:Vlado Marušić

Politički sukob između Dragana Čovića i Zdenka Lučića posljednjih mjeseci prerasta iz unutarhrvatskog političkog nadmetanja u otvoreni rat optužbama, u kojemu prednjači onaj koji je taj politički rat izazvao a on je Zdenko Lučić koji barata činjenicama i dokazima koje bi u svakoj normalnoj državi ovog svijeta nosile oznaku:STROGO POVJERLJIVO-DRŽAVNA TAJNA, no Lučić ih javno iznosi, te se stoga opravdano postavlja pitanje tko mu dila takve informacije i s kojim razlogom.
Na oba pitanja u svim normalnim državama ovog svijeta bi se unutar 24 sata pronašli odgovori, no ovo je BiH, država u kojoj ne samo odgovori na ovakva pitanja decenijama ostaju ne odgovorena, već ostaju neodgovorena i pitanja koja se tiču ubojstava nekih političkih ili drugih osoba u BiH. Konačno ovdje se postavlja logičnim ovo pitanje:Tko će od svega toga na kraju imati najveću korist?“

Zdenko Lučić u svojim javnim istupima često podsjeća na političku prošlost Dragana Čovića. Poznato je kako je Čović prije raspada Jugoslavije bio član Saveza komunista Jugoslavije te jedan od rukovodećih ljudi mostarskog SOKO-a, „Vazduhoplovne industrije Mostar“u kojemu su se izrađivali zrakoplovi i dijelovi za njih a koji su zrakoplovi početkom Domovinskog rata u RH granatirali hrvatske gradove i sela a Čović je još uvijek bio jedan od rukovodećih ljudi tog poduzeća . Upravo zbog toga njegovi kritičari smatraju kako je tek početkom rata, zapravo i relativno kasno promijenio politički smjer i priključio se hrvatskom političkom pokretu koji je tada okupljao većinu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Lučić također podsjeća na brojne afere koje su tijekom desetljeća pratile Čovićevo ime, od procesa vezanih uz privatizaciju i pretvorbu do optužbi političkih protivnika da je HDZ BiH pretvorio u stranku kojom dominira uzak krug ljudi. Bez obzira na različite političke stavove, teško je osporiti činjenicu da je Čović već desetljećima najutjecajnija osoba među Hrvatima u BiH te da je oko sebe izgradio sustav lojalnosti kakav rijetko koji političar na ovim prostorima posjeduje. Kako je to postigao treba pitati njegove umrežene klimoglavce, uhljebe, rektalne alpiniste, dupelisce, koji bi poradi svog vlastitog interesa dali i dupe kako bi sačuvali svoje pozicije koje godinama obilato koriste.

No, ni Lučić nije ostao pošteđen pitanja javnosti. Njegovi politički protivnici često postavljaju pitanje podrijetla bogatstva pojedinih članova obitelji Lučić te njihovog utjecaja u javnom i medijskom prostoru. Zbog toga se i sam Lučić suočava s optužbama da nema moralni kredibilitet predstavljati se kao politička alternativa postojećem vodstvu hrvatskog naroda u BiH, a što i Čović u svojim javnim nastupima naglašava iako je on odavno poznat kao umjeren čovjek, koji rijetko gubi živce i kontrolira svoje osjećaje i emocije, ali izgleda kako ga je Lučić dobrano uzdrmao svojim javnim istupima kao nitko nikada prije.

Međutim, najvažnije pitanje ovdje nije tko je u pravu, nego kome koristi ovakav sukob. Naime, prema većini političkih procjena, Lučić nema realne izglede osvojiti značajniji broj hrvatskih glasova koji bi mu omogućili pobjedu u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, i gdje mnogi dobri poznavatelji političkih prilika govore kako on neće osvojiti niti 30 000 glasova dok će Darijana Filipović osvojiti kojih 120 do 150 000 glasova Hrvata, i gdje ni ona a ni on neće ozbiljno ugroziti Slavena Kovačevića, idiota ispred DF, koji će se muslimansko-bošnjačkim glasovima opet dočepati pozicije hrvastkog člana predsjedništva BiH jer će osvojiti cca 180 000 glasova. Istodobno, svaki dodatni sukob među hrvatskim političkim opcijama dovodi do rasipanja glasova i slabljenja zajedničke političke pozicije Hrvata.

Zbog toga se mnogi pitaju zašto je Lučiću glavna meta upravo Dragan Čović, dok se o drugim kandidatima govori znatno manje. Također, nije neprimjetno da ogroman dio bošnjačkih medija pokazuje izrazit interes za njegove nastupe i kritike upućene HDZ-u BiH. To je otvorilo brojna nagađanja o tome kome takva politička strategija ide u prilog.

Odgovor možda leži upravo u činjenici da je hrvatsko biračko tijelo danas podijeljeno više nego ikada. Dok se Čović i Lučić međusobno iscrpljuju političkim obračunima, najveći dobitnici mogli bi biti njihovi politički protivnici. Povijest bosanskohercegovačkih izbora pokazala je da svaki ozbiljniji raskol unutar hrvatskog političkog korpusa otvara prostor drugim političkim opcijama.
Stoga bi se moglo zaključiti da najveći profit od sukoba Čović – Lučić neće ostvariti ni Čović ni Lučić. Najveću korist mogli bi imati oni politički akteri koji sa strane promatraju kako se hrvatska politička scena dijeli i slabi sama od sebe.

Ako je cilj zaštita političkih interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini, tada osobni obračuni, međusobne optužbe i kampanje usmjerene na diskreditaciju protivnika teško mogu donijeti korist. Naprotiv, mogu samo dodatno produbiti podjele čije će posljedice osjetiti cijeli hrvatski narod u BiH kao što ga je osjetio već u 4/četiri navrata kada je na poziciju člana predsjedništva BiH muslimnsko-bošnjačkim glasovima bio izabran Željko(Sejdo)Komšić parazit, štetočina, „zlatni ljiljan“,zgubidan, antihrvatski element, persona non grata i spletkaroš .

Izgleda kako hrvatski narod povijesno nikada ne izvlači pouke iz svojih poraza na političkom polju nakon što su na bojnom pobijedili znatno moćnije neprijatelje.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba