Svi ste vi isti – ili niste isti?

Piše: Vlado Marušić

„Svi ste vi isti!“ Koliko smo samo puta čuli tu rečenicu? Čujemo je prije izbora, čujemo je poslije izbora, čujemo je u kafiću, na ulici, u obiteljskom razgovoru, među prijateljima… I kao da je s vremenom postala neka vrsta kolektivne presude i religije kojoj vjerujemo, ko svojevrsni teret na leđima svima koji se odluče baviti politikom i prihvatiti neku javnu funkciju. A onda se dogodi ono najgore : čovjek digne ruke. Ne izlazi na izbore. Kaže: „Što ja imam od toga? Svi su oni isti.“ I tako, iz izbora u izbore, dio ljudi ostaje kod kuće, dok o njihovim životima odlučuju oni koji su na izbore ipak izašli.

Ali jesu li zaista svi isti?

I moja malenkost često si je postavljala upravo to pitanje. Pisao sam o tome i prije, a što više gledam našu političku i društvenu stvarnost, to mi se čini da odgovor nije ni jednostavan ni ugodan. Programi političkih stranaka često izgledaju kao jaje jajetu. Svi obećavaju boljitak, pravednije društvo, gospodarski napredak, brigu za običnog čovjeka, zaštitu prava, poštenu vlast i bolji život,a to čine svi koji su se kandidirali za koju političku funkciju u BiH, FBiH i njenim županijama na ovim Općim izborima u BiH zakazanim za dan 04.listopad 2026.godine. Ali program ne provodi papir. Program provode ljudi. A upravo se tu, čini mi se, nalazi najveći problem. Jer čovjek koji dođe na vlast dobije nešto što nema običan građanin , dobije moć odlučivanja. Dobije mogućnost da utječe na živote drugih ljudi. Dobije položaj, ugled, pristup informacijama, ljudima, novcu i različitim centrima moći.

I tada se, kod nekih,zapravo kod mnogih počne događati nešto neobično.

Čovjek kojega smo nekada poznavali kao skromnog, poštenog, obiteljskog i principijelnog čovjeka odjednom postaje netko koga više gotovo i ne prepoznajemo. Što se dogodilo? Gdje je nestao onaj čovjek kojeg smo poznavali? Je li ga promijenio novac? Je li ga promijenila moć? Je li ga promijenila vlast? Ili se tek tada pokazalo ono što je cijelo vrijeme bilo skriveno duboko u njemu? Možda je odgovor pomalo sadržan u onoj staroj narodnoj izreci: „Pusti gladna da se nasiti pa ćeš vidjeti kakav je.“ Jer nije teško biti skroman dok nemaš ništa. Nije teško biti principijelan dok ništa ne možeš izgubiti. Nije teško govoriti o poštenju dok nemaš priliku odlučivati o tuđoj sudbini.

Pravo pitanje dolazi tek onda kada čovjek dobije moć.

Što će tada učiniti? Hoće li ostati isti čovjek? Hoće li se sjetiti onih koji su mu dali povjerenje? Hoće li se sjetiti vlastitih riječi, obećanja i načela? Ili će se početi ponašati kao oni protiv kojih je jučer govorio? Tu negdje počinje ono naše vječno političko vrćenje u krug. Jedni dođu. Drugi odu. Treći ih zamijene. A onda se nakon nekog vremena počnu ponašati gotovo isto kao oni koje su kritizirali. I narod opet kaže: „Svi ste vi isti!“

Ali postoji još jedno pitanje koje je možda još važnije.

Što to vlast ima u sebi tako čarobno, tako privlačno, tako magično i opojno da pojedini ljudi zbog nje počnu gaziti vlastite nekadašnje principe? Što je to toliko privlačno u mogućnosti da odlučuješ o tuđem životu, a da pritom više ne osjećaš odgovornost prema čovjeku kojemu ta odluka može promijeniti život?Kako čovjek može doći do toga da mu ono što nije pošteno više ne izgleda kao nepravda? Kako može prijeći preko onoga što je jučer nazivao nemoralnim? I gdje je ta granica nakon koje čovjek više ne prepoznaje samoga sebe? Novac zasigurno ima svoju moć. Moć ima svoju privlačnost. Vlast može čovjeku dati osjećaj važnosti kakav prije nije imao. Ali možda najveća opasnost nije ni u novcu ni u funkciji. Možda je najveća opasnost u tome da čovjek počne vjerovati kako mu pripada ono što mu je narod samo privremeno povjerio. Jer javna funkcija nije privatno vlasništvo. Mandat nije nasljedstvo. Položaj nije nagrada za cijeli život. A vlast nije nešto što čovjek dobije da bi sebi osigurao bolji život, nego odgovornost da svojim radom pridonese boljem životu zajednice.

I tu dolazimo do još jedne pojave koja nas godinama prati , onoga neformalnog društvenog obrasca koji se može sažeti u četiri riječi: „Ja tebi – ti meni.“

Jedni će reći da je to ostatak nekadašnjih sustava i političke kulture u kojoj su se usluge vraćale uslugama, drugi će reći da je to jednostavno ljudska sklonost pogodovanju „svojima“. Kako god ga nazvali, posljedice su iste kada osobni interes počne biti važniji od javnog interesa. Tada više nije važno što je ispravno, nego tko je čiji. Nije važno tko je sposoban, nego tko je podoban. Nije važno što kaže zakon, nego koga poznaješ. Nije važno što čovjek može učiniti za zajednicu, nego što zajednica može učiniti za njega. I upravo takav način razmišljanja, bez obzira na to kojoj se političkoj, ideološkoj ili generacijskoj tradiciji pripisuje, teško može izgraditi zdravo društvo. Jer kada jednom prihvatimo pravilo „ja tebi – ti meni“, više ne pitamo: „Je li to pošteno?“ Pitamo: „Što ja imam od toga?“ A to je trenutak kada javni interes počinje umirati.

Zato se moramo zapitati: kako iz tog začaranog kruga izaći?

Možda prvi korak nije u tome da stalno ponavljamo kako su „svi isti“. Možda je prvi korak upravo suprotan a on je početi gledati ljude, a ne samo stranke. Jer stranka može napisati najbolji program na svijetu, ali ako ga provode ljudi koji zaborave zašto su izabrani, papir ostaje samo papir. Zato građanin mora gledati što je tko radio, kako je živio, kakve je odluke donosio, je li držao riječ, je li bio spreman pomoći i kada od toga nije imao osobnu korist. Ne trebamo vjerovati slijepo. Ne trebamo ni unaprijed vjerovati da su svi lopovi, svi nesposobni ili svi isti. Treba gledati. Treba pamtiti. Treba uspoređivati riječi i djela.

I, što je možda najvažnije, treba izaći na izbore.

Jer kada čovjek kaže: „Svi ste vi isti“ i ostane kod kuće, on možda misli da je kaznio politiku. Ali izborni dan prođe. Kutije se zatvore. Glasovi se prebroje. A odluke se donesu i bez njegova glasa. Zato se ne trebamo odreći svojega prava samo zato što smo razočarani. Naprotiv. Ako smo razočarani, možda upravo tada moramo biti još odgovorniji. Ne moramo nikome slijepo vjerovati. Ne moramo nikoga idealizirati. Ali moramo vjerovati da se nešto može mijenjati ako dovoljno ljudi odluči više ne prihvaćati ono što smatra pogrešnim.

Možda, dakle, ipak nisu svi isti.

Možda su neki postali isti tek kada su dobili priliku pokazati tko su. A možda među onima koji dolaze postoje i oni koji će, kada dobiju vlast, ostati ljudi. Ljudi koji neće zaboraviti odakle su došli. Ljudi koji neće zaboraviti one koji su ih birali. Ljudi kojima funkcija neće biti hrana bez koje ne mogu živjeti, nego obveza koju su prihvatili na određeno vrijeme. Jer vlast prođe. Funkcija prođe. Mandat prođe. Novac dođe i ode. Ali čovjek ostaje sam sa sobom. I na kraju, možda je upravo to najvažnije pitanje:

Kada čovjek dobije sve što je želio, može li još uvijek pogledati samoga sebe u ogledalo i prepoznati onoga čovjeka koji je nekada bio?

Ako možemo promijeniti taj naš mentalitet „ja tebi – ti meni“ i zamijeniti ga načelom „ja za zajednicu, a ti za zajednicu“, možda ćemo jednoga dana doista početi živjeti u društvu u kojemu javna funkcija nije prilika za osobni probitak, nego čast i odgovornost. A tada će se možda promijeniti i ona naša toliko puta izgovorena rečenica: „Svi ste vi isti.“ Možda ćemo jednoga dana, nakon izbora, moći reći:
„Nisu svi isti. Ima još ljudi kojima se može vjerovati.“ A do tada , ne odustajmo od svojega prava da biramo, da pitamo, da kritiziramo i da tražimo odgovornost. Jer narod koji odustane od izbora nije prestao imati probleme. Samo je prepustio drugima da ih rješavaju umjesto njega.

Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba