Nije lako gledati brata po oružju, kolegu Branitelja, kako nakon trideset godina braka stoji pred zidom šutnje i nerazumijevanja. Pred zidom braka koji se ruši od vrha do dna, ozidanog od najčvršćih opeka ljubavi, pažnje, nevolje, razumijevanja i onog ne, zidom koji je u početku njegovog zidanja bio tako čvrst da ga ni najteži tokmak nepravde i nevolje nije mogao polomiti.
Prošli smo zajedno cijeli rat, prošli smo rovove, dijelili kruh i cigaretu, zadnju konzervu ribe i goveđeg gulaša kojeg smo podgrijavali na vatri koja nas je dijelila, koja nas je spajala, koja nam je milovala lica i promrzla tijela po vrletima Bosne i (Hercegovine), pored vatre kraj koje smo dijelili strah i nadu. A danas ona bračna vatra koja je grijala njegov život poslije rata dijeli njegov život.
„Sve smo dijelili u dvoje, a kome noć, a kome dan…“ odzvanja mi u glavi stih Gibonija dok ga promatram kako sjedi sam, s onim istim čvrstim i odlučnim pogledom u kojemu se ogleda sve: sve one bitke koje je prošao, sve ono što je uložio u tu Božju instituciju braka kojoj se kraj nazirao godinama prije ali ga on nije prepoznavao jer mu srce nije slušalo um, sve one slike su mu prolazile glavom dok je bio odsutan od žene svog života i njihove djece, po ratnim terenima i poslovno, no i unatoč tome nikad ju nije prevario s drugom ženom, jer je vjerovao u nju, u njene iskrene namjere kako ga ona čeka kao i prvi put kad je odsustvovao malo duže, no umjesto onog nježnog i veselog pogleda i zagrljaja počeo ga je dočekivati hladan zid od stakla koji nije mogao zagrliti a ni proći kroz njega a koji zid je prije onog od opeka ljubavi počeo pucati po mnogim šavovima.
Sada prvi put nakon tri desetljeća, sjedi sam u praznoj sobi. Odrasla djeca krenula su svojim putem, a on ostaje sam sa slikama, uspomenama i tihim pitanjem: gdje se izgubilo ono „mi“ koje je nekad bilo jače od svega?Mi koje je bilo blagoslov nad blagoslovima, mi koje je poput bijelog oblaka lebdjelo nad njihovim glavama u svetom sakaramentu braka po kojemu su se zavjetovali jedno drugom biti mi do kraja njihovog života.
Kažem mu: „Brate, možda bi vam mogao pomoći tek razgovor…“ sjetivši se pjesme Jacquesa Houdeka. Jer uistinu, kad sve stane, kad riječi zabole, kad ljubav umorno zaspi, možda bi vaš spas mogao biti u jednostavnom slušanju, u razgovoru koji otvara dušu, u rečenici koja kaže: još mi je stalo premda znam i to da neke priče ne završavaju velikim lomom, nego tihim pucanjem, kao stari zid što polako puca od vlage i godina. Njihova kuća pamti i prve korake djece i osmijehe, i suze i neizgovorene riječi a sad sve to ostaje tek u slikama koje mu drhte u ratničkim rukama.
I dok ga gledam kako se bori s onim što nikada nije očekivao jer rat je preživio, ali ovu bitku s tišinom i prazninom vodi sam , pitam se: zašto život uzme baš ono za što smo mislili da je trajno?
Nekad su stajali rame uz rame, kao što smo i mi stajali u ratu. A on danas stoji sam. Ali, iako mu brak odlazi, jako dobro zna da mu i djeca odlaze. Ona su zapravo već otišla svatko na svoju stranu a birati stranu u ovom ratu koji još uvijek traje jako je nezahvalno za djecu.
No, unatoč svemu , ipak ponad svega ostajemo i mi, suborci, braća koja znaju da najteže bitke nisu one u rovovima, nego one u srcu, kad se zidovi doma uruše.
Možda će sutra moj kolega s ratnih terena naći mir u samoći. Možda će se jednoga dana ipak otvoriti vrata za neki novi razgovor. Razgovor koji bi mogao pomoći. A do tada, ostaje nada da će ga Bog, koji nas nije napustio ni u najcrnjim danima, pratiti i sada, kad ostaje sam s pitanjem: „Sve smo dijelili u dvoje, a kome noć, a kome dan?
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba