Piše:Vlado Marušić

Gdje odlazi sva ta voda kad se nebo otvori, a zemlja više ne može disati?
Gdje nestaje kad potoci nabujaju, rijeke izađu iz svojih korita, a čovjek stoji nemoćan pred silinom prirode, pitajući se je li ovo kazna ili opomena, gledajući kako mu ta voda odnosi sa sobom sve što je stvarao, sve što je od nekoga naslijedio ?

Odlazi li ta voda u dubine zemlje, noseći sa sobom naše grijehe, nemar i zaborav?
Ili odlazi u more, kao suze naroda koje se godinama skupljaju, a nitko ih ne želi vidjeti?
Svaka kap ima svoju priču. U njoj je znoj seljaka koji je sijao nadajući se rodu. U njoj je dječji smijeh s obala rijeka koje su nekad bile mjesta igre, a danas postaju prijetnja. U njoj je molitva starice koja gleda kako joj voda odnosi prag kuće, ali ne i vjeru.

Voda pamti. Pamti kad smo je zatvarali u cijevi, betonirali joj putove i okretali glavu od upozorenja. Pamti kad smo mislili da smo jači, pametniji i vječniji od prirode. A ona samo čeka strpljiva, tiha, sve dok ne odluči progovoriti. I kad progovori, ne pita za ime, stranku, naciju ni vjeru. Voda ne dijeli ona ogoli. Skine s nas sve maske i ostavi nas onakvima kakvi jesmo: mali, prolazni i upućeni jedni na druge. Možda sva ta voda ne odlazi nigdje. Možda se samo vraća da nas podsjeti tko smo, od čega smo stvoreni i koliko nam je malo potrebno da se ponovno naučimo poniznosti, solidarnosti i zahvalnosti. Jer kad se voda povuče, ostaje pitanje koje je teže od svake poplave: Hoćemo li išta naučiti ili ćemo opet pitati gdje je nestala, tek kad se ponovno vrati?

Gdje odlazi sva ta voda?

Ovih dana voda buja. Rijeke natiču, potoci se otimaju obalama, brda otvaraju svoje žile i puštaju vodu da juri, da nosi, da traži put. Gledamo je kako prolazi kroz sela i gradove, kako se ne obazire na naše granice, planove i strahove. I pitamo se: gdje odlazi sva ta voda?Odlazi svome moru. Kao da zna cilj. Kao da svaka kap, ma koliko bila divlja i nemirna, nosi u sebi sjećanje na mjesto gdje će se smiriti. Rijeka se pjeni, udara, ruši i gradi, ali nikad ne zaboravlja kamo ide. Na kraju, sve rijeke velike i male, mirne i razuzdane kleknu pred morem.

Nismo li i mi takvi?

I mi smo ponekad divlje rijeke. U nama bujaju strahovi, nade, radosti i rane. Sudaramo se s obalama života, izlazimo iz korita, nosimo terete koje nismo birali. Svatko od nas teče svojim putem, drugačijim krajolikom, drugačijom brzinom, ali s istim nemirom u srcu: kamo idem?
A onda dođemo do svoga mora.

Čovjek je slatka voda krhak, prolazan, nesavršen. More je slano , duboko, vječno, neizmjerno. I čudo se događa tamo gdje se susretnu. Slatka voda ne nestaje, ali prestaje biti sama. Ne bori se s morem, ne dokazuje mu što je bila prije. Ona se daruje. I u tom darivanju postaje dio nečega većeg.

Kako se te dvije vode pomire?

Kako se ne sudare, ne ponište, nego sjedine?To nije djelo čovjeka. Čovjek zna graditi brane, ali ne zna stvoriti sklad. Čovjek zna razdvajati, ali ne zna pomiriti bez uvjeta. Taj sklad je postavio Netko moćniji. Onaj koji je odredio da rijeke uvijek pronađu svoje more i da more uvijek prima svoje rijeke bez pitanja odakle dolaze. Voda mora i oceana stoji mirno. Ne pita koja rijeka ga puni, ni je li došla s planine ili iz ravnice. Je li došla nenajavljeno ili iznenada. More svaku vodu prima. I prljavu i čistu. Prima sve. I u toj tišini nastaje život. U toj simbiozi, u tom savršenom redu, nastanjuju se bića različita, a opet jedno uz drugo u skladu.

Mi vjerujemo da je taj red stvorio Bog.

Stvoritelj neba i zemlje. Onaj po kojem sve dolazi, prolazi i ponovno se vraća. Po Njemu je voda, voda, čovjek ,čovjek, a put , put. I ništa ne teče uzalud. Možda zato voda uvijek ide naprijed. Možda nas uči da smisao nije u bujanju, nego u predavanju. Da nije važno koliko smo bili snažni, nego kome smo se na kraju dali. Jer sve što teče, teče prema Njemu. Sve što odlazi, odlazi s razlogom. I sve što dođe svome moru napokon pronađe svoj mir.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba