Piše:Vlado Marušić
Postoje ti trenuci u povijesti jednog naroda u kojima riječi postanu preslabe, preuske, presiromašne da obuhvate sve ono što se u ljudskom srcu lomi. Postoje mjesta na kojima šutnja govori glasnije od ikakvog krika. Vukovar je jedno od njih. Grad koji i danas, kad zatvorite oči, diše patnjom i junaštvom, grad u kojem zemlja još uvijek bruji od neizrečenih vapaja, gdje krv, suze i molitve natapaju svaki njegov pedalj.
U toj šutnji, poput neugasivog plamena, stoji herojska borba istinskih junaka pripadnika HOS-a, gardista HV-a, svih onih koji su bez imalo rezerve stali na prvu crtu, vođeni ljubavlju prema Domovini i nepokolebljivom vjerom da obrazu i slobodi nema cijene. Među njima blistaju imena koja vrijeme ne može izblijediti : Blago Zadro, čovjek čiji je hod ulicama Trpinjske ceste nosio snagu čitava naroda, Jastreb, zapovjednik čija je odlučnost bila bedem protiv mraka.
Uz njih, kao svjetionik istine, stoji i novinar Siniša Glavašević , glas Vukovara, glas razuma, duše, opomene. Njegove priče bile su suze na papiru, a njegovo posljednje pismo, ogorčeno i pravedno, poput rane koja još peče: optužba hrvatskom političkom vrhu zbog izostanka pomoći gradu koji je krvario i nestajao. Pismo čovjeka koji je gledao kako mu narod nestaje i jedino oružje koje mu je ostalo bilo je istina.
S njim rame uz rame stoji i Vesna Bosanac, žena hrabrija od mnogih vojnika, anđeo vukovarske bolnice, mjesta koje je trebalo spašavati živote, a postalo predvorje najcrnjih paklova. Odvođenje ranjenika… njihova pogubljenja… svaki pogled, svaka ruka koja je tražila pomoć, svaki stisak uplašenog čovjeka – ostali su zapisani u najveću knjigu ljudske neljudskosti. Ovčara je rana koja nikada neće zacijeliti, mjesto na kojem su zakopane stotine svjetova, snova, ljubavi, mladosti.
Kad se prisjetimo Mitnice, sjetimo se i onog starca kojeg četničke horde odvode na put bez povratka. Sjetimo se djevojčice u plavom kaputiću, čije su oči odavno odrasle, a suza joj se slijevala niz lice kao da ispire sav grijeh ovoga svijeta. Sjetimo se i one jezive pjesme “Biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate…” pjesme koja je ogolila svu mržnju, sramotu i neljudskost agresora. Takve riječi ne pripadaju ljudskom rodu. I zato nad Vukovarom i danas lebdi pitanje: kako je moguće toliko zla nad jednim gradom?
A onda, svake godine, dođe Kolona sjećanja. Tihi hod kroz bol, tiha rijeka ljudi koja nosi svijeće, uspomene, križeve, fotografije. Hod u kojem se spajaju prošlost i sadašnjost, nebo i zemlja, mrtvi i živi. I dok većina u tišini položi srce pod noge heroja, uvijek će biti onih kojima je ta kolona samo pozornica za političku predstavu, samopromociju, trenutak za kamere. Onih koji nemaju nikakve sveze s Domovinskim ratom, ali žele dio svjetla koje nisu zaslužili. No Vukovar sve vidi. I šutnja mu kaže više nego što bismo mi mogli izgovoriti u sto govora.
Kao što je vidio i nedavnu provokaciju tzv. splitske udruge „Vedra“, koja je htjela baciti vijenac u Dunav za „pobijene Srbe u Vukovaru“. Ali vukovarski branitelji su stali kao što su stajali ’91. čvrsto, nepokolebljivo, sa stavom. Jer u Vukovaru se ne laže, u Vukovaru se ne izvrće istina, u Vukovaru se zna tko je bio žrtva, a tko krvnik.
Danas, kad zakoračiš ulicama tog grada, osjetiš kako svako zrno zemlje govori. Kao da se ispod površine čuju jauci, krikovi i šapat onih koji nisu dočekali slobodu. Kao da vapaji iz podzemlja traže da se otvori utroba majčice zemlje i istina , cijela istina iziđe na svjetlo dana. Jer ta istina nije samo povijest, ona je opomena čovječanstvu.
Ali ovaj tekst nije samo o boli. Nije samo o mraku. Nije samo o smrti.
Ovaj tekst je i o nadi.
Nadi da se zlo nikada više neće vratiti. Nadi da će buduće generacije učiti Vukovar ne kao grad razoren do temelja, nego kao grad koji je pokazao što znači ljubiti Domovinu do kraja. Nadi da će svijet jednom razumjeti kako patnja hrvatskog naroda u Vukovaru nije usporediva ni sa patnjama životinja na izdisaju a ovdje su u pitanju bili ljudi. Nevini ljudi. Branitelji i civili, djeca i starci, majke i sinovi.
Vukovar je platio cijenu slobode cijelim svojim bićem. I zato njegova šutnja i danas para nebo.
A upravo ta šutnja ta sveta, prkosna, dostojanstvena šutnja jača je od svih riječi koje bismo mogli izgovoriti.
I zato, dok god bude ljudi koji staju u kolonu sjećanja, dok god bude onih koji pale svijeće, koji šapuću molitve i nose Vukovar u srcu, dotle će živjeti i nada da se ovakav užas nikada više neće ponoviti.
Jer Vukovar nije samo grad.
Vukovar je zavjet.
I taj zavjet moramo čuvati u šutnji, u molitvi, u istini i u ljubavi prema Hrvatskoj.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba