Piše:Vlado Marušić
Postoji nešto duboko uznemirujuće i histerično u načinu na koji dio muslimansko-bošnjačke političke i medijske scene reagira svaki put kada hrvatski politički predstavnici ili intelektualci bilo iz Republike Hrvatske, bilo iz Bosne i Hercegovine izgovore jednu jednostavnu, legitimnu i demokratsku misao: da je jedini dugoročni jamac mira i stabilnosti BiH njezino uređenje na načelu pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda.
Čim takvu misao izgovore Tomislav Sokol, Željana Zovko, Gordan Grlić-Radman ili bilo koji hrvatski intelektualac koji se usudi misliti izvan nametnutih okvira, društvene mreže i pojedini portali doslovno eksplodiraju. Komentari, reakcije i javne osude gotovo redovito dolaze iz istog kruga: muslimansko-bošnjačkih političara, analitičara i njihovih glasnih internetskih pristaša.
Zanimljivo je i nimalo slučajno da su upravo oni izuzetno aktivni na hrvatskim portalima i društvenim mrežama, gdje u golemoj većini komentiraju isključivo hrvatske političke stavove. Ne svoje, ne probleme u sredinama gdje su apsolutna većina, nego tuđe političke ideje, tuđe legitimne zahtjeve i tuđu borbu za jednakopravnost.
Način na koji se to čini često je ispod svake razine javnog dijaloga: vrijeđanja, omalovažavanja, difamiranja, moralne diskvalifikacije, pa čak i otvoreno neprijateljski ton prema svakoj ideji o trećem, hrvatskom entitetu. Ne raspravlja se argumentima, ne traži se kompromis sve se unaprijed proglašava prijetnjom, iako ta ideja ni na koji način ne ruši teritorijalni integritet BiH niti njezine međunarodno priznate granice.
Postavlja se zato legitimno pitanje:
Što to toliko smeta u činjenici da Hrvati u BiH žele urediti svoj politički i društveni život ondje gdje su apsolutna ili relativna većina? Hrvate u BiH ne zanima kako će se organizirati sredine u kojima su Muslimani–Bošnjaci većina. Neka ondje grade sustav kakav žele, neka oblikuju svoj politički, kulturni i društveni život po vlastitoj mjeri, premda su i u tom pogledu u znatno povoljnijem položaju od Hrvata gledajući prema područja u kojima su Hrvati prije Domovinskog rata imali dosta žitelja kao što je Bugojno ili istočni Mostar a sad su tu svedeni na minimum minimuma u odnosu na prijeratno stanje. Isto vrijedi i za srpski narod.
Ali zašto se Hrvatima uskraćuje to isto pravo?
Ako se već govori o demokraciji, onda ona mora počivati na načelu reciprociteta:
Onoliko prava koliko Hrvati imaju ondje gdje su manjina, toliko prava trebaju imati i Bošnjaci ondje gdje su oni manjina i obrnuto. Samo na tom temelju BiH može dugoročno opstati kao zajednica triju ravnopravnih i konstitutivnih naroda koji surađuju gospodarski, kulturno i politički.
Tvrdnja da bi stvaranje trećeg hrvatskog entiteta ugrozilo Bosnu i Hercegovinu jednostavno ne stoji. Naprotiv , BiH bi ostala cjelovita, ali bi konačno bila uređena kao država jednakopravnih, a ne nadglasanih naroda.
Problem, čini se, leži drugdje.
Sve je više dojmova da dio bošnjačke političke elite računa na vrijeme: na demografsko iscrpljivanje Hrvata, na njihovo iseljavanje, na njihovo pretvaranje u beznačajnu brojku , 5 do 7 posto , koja se može politički preglasati, instrumentalizirati i kontrolirati. Nametanje člana Predsjedništva BiH već četiri puta zaredom nije slučajnost, nego obrazac. Isti obrazac sada se pokušava nastaviti novim političkim projektima.
Istodobno, dobro se zna da su Hrvati u Federaciji BiH ključ stabilnosti, međunarodne vjerodostojnosti i gospodarske povezanosti s Europom. Gubitkom Hrvata, ta konstrukcija gubi svoju “zlatnu koku”. I zato se čini da se vodi borba ne za ravnopravnost, nego za zadržavanje kontrole, odnosno zadržavanje te „zlatne koke“ u svom posjedu a vlasnici te „zlatne koke“ ovakvom ideologijom mogu lako postati, ako se drže one Erdoganove utopijske izjave kako mu je pokojni Alija Izetbegović „BiH ostavio u amanet.“
No, jedno je sigurno:
Bez obzira na pritiske, uvrede i pokušaje delegitimiranja, hrvatsko pitanje u BiH više se ne može gurnuti pod tepih. Stvaranje trećeg hrvatskog entiteta nije hir, nije prijetnja i nije provokacija , to je politička nužnost koja ulazi ne na mala, nego na široka vrata. Jer bez istinske jednakopravnosti nema ni mira. A bez mira nema ni Bosne i Hercegovine kakvu svi deklarativno zazivaju.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba