Piše:Vlado Marušić

Na facebook profilu jedne korisnice te društvene mreže pronašao sam zanimljiv osvrt koji ću objaviti u cijelosti jer je jako zanimljiv te ga neću dirati i objavit ću ga u cijelosti, kako ne bih dirao izvorni tekst autorice, no, pokušat ću sa svoje strane ovaj tekst obraditi na svoj način, onako kako ja vidim ovu problematiku jer se tiče mnogih istinskih Branitelja i domoljuba koji su na svojoj koži osjetili ovo o čemu ova žena piše,a poglavito nakon Domovinskog rata kada su mnogi istinski Branitelji iz borbenog sektora ostali bez svojih zasluženih prava Branitelja, a autorica ovog osvrta nek se  ne ljuti jer njen tekst objavljujem u cijelosti a on je:

Tako to gree…

Postoje ratnici koji ratuju prije rata, ratnici koji ratuju u ratu i ratnici koji ratuju poslije rata. Prvi udaraju u talambase i pod barjake zovu. Kad rat krene izmaknu se. Drugi sve čine da do rata ne dođe ali kada se dogodi . bez „velikih misa“ rade ono što se mora. O tome najradije šute , s prestankom rata prestaje i njihovo djelovanje. Od rješenja u ratu postaju problem u miru.

Treći smatraju“da to nije njihov rat“pronalaze izgovore, imaju“preča posla“,….

Nakon rata zauzimaju pozicije, osuđuju, presuđuju,znaju sve što je i kako trebalo biti, no pojma nemaju o onome što treba SADA a još manje u budućnost. Bezobzirno manipuliraju. Kradu, lažu, popravljaju svoju a stigmatiziraju tuđu prošlost, u miru pišu svoje ratne putove.

I tako u ciklusima od rata do rata.

Što se tiče ratnika odista postoje ratnici prije rata koji se mogu podijeliti u dvije skupine i to:

-Oni koji su ratovali na sve moguće načine kako bi širili Hrvatsku riječ, branili državne interese Hrvata, borili se za stvaranje samostalne u i suverene RH, bila ona NDH, ili ova stvorena u Domovinskom ratu.

Uvjeren sam kako nitko od njih koji je čeznuo za stvaranjem takve države nije pomišljao na rat, jer ga nije želio, jer su znali kako niti jedan rat nije dobar, no ukoliko te netko napadne u tvom dvorištu, na tvom ognjištu takvi su se prvi laćali oružja kako bi branili svoje svetinje,a mnogi su upravo s tom čistom , svetom i domoljubnom namjerom položili svoje živote na oltar Domovine, pa taman ona bila NDH, bili oni pripadnici Ustaša,Domobrana, ZNG-a, HV-e, HOS-a ili HVO-a.

Sjetimo se samo Brune Bušića, Mire Barešića, Ludviga Pavlovića, Zvonke Bušića Taika, njegove supruge Julienne Bušić,koji su svatko na svoj način ratovali prije rata kako bi ukazali na nepravdu koja se činili i povijesno čini Hrvatima a svi znamo što su i kako činili, i kako su konačno završili.

Nakon rata svi takvi od rješenja postaju problemi a to su najbolje osjetili istinski razvojačeni-zaboravljeni Branitelji koji decenijama traže svoja zaslužena prava, ali im ih ovi koji su ih prije rata zvali pod“barjake“ne daju jer su ta prava odmah po završetku dodijelili sebi i njima podložnim podguznim muhama, rektalnim alpinistima, ratnim dezerterima, ratnim profiterima,tajnicama, babama, žabama,i drugim „podobnijim“kadrovima te za ove istinske nije više bilo mjesta u tom naopakom i na laži zasnovanom sustavu baziranom na principu:“ja tebi-ti meni“.

To me sve nekako podsjeća na vic o Crnogorcu kad  ga je Srbin upitao zašto nigdje u Crnoj Gori ne vidi spomenik druga Tita na što mu je ovaj odgovorio:“Druže mi bi mu napravili spomenik ali nemamo slobodnog mjesta jer su  sva mjesta   popunjena drugim zaslužnim herojima-partizanima“.

Postoji također i ova druga skupina „ratnika“ prije rata koji kad osjete kako se rat primiče zovu pod barjake a kad rat krene izmaknu se.

Je li vam ova priča poznata iz naše bliske prošlosti skovana prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Koliko je takvih među hrvatskim pukom?

Konačno postoji i ova treća skupina „ratnika“ koji prije vojnog angažmana izjavljuju:“kako to nije njihov rat, jer imaju prečeg posla“……

Opet me nekako i ova skupina podsjeća na nešto de ja vu(već viđeno), a svi mi koji smo bili sudionici Domovinskog rata u borbenom sektoru znamo barem dvojicu svojih susjeda koji su davali onakve izjave, ali isto tako znamo barem dvojicu najmanje koji su taj preči posao pronašli bijegom u treće zemlje na tzv“Dul-Dung“odakle su se vratili nakon prestanka Domovinskog rata očuvanog psiho-fizičkog zdravlja, za razliku od ovih istinskih ratnika prije rata, za vrijeme tog rata i nakon njega koji su ostali bez ikakvih prava iz njega.

No što je najgore od svega mnogi od tih koji su imali“prečeg posla“ su platili RVI i druga prava iz Domovinskog rata bez ikakve grižnje savjesti, empatije, suosjećanja za one koji su branili i njihove domove i danas dolaze na banke podizati svoja nezaslužena prava Branitelja a biološki sat otkucava svoje sate i njima i onima koji nemaju nikakvih prava, s tim što taj sat otkucava sate znatno brže onima koji su ratovali nego li onima koji nisu.

Za kraj objavi ću jednu  SMS poruku  koja nas sve treba potaknuti i na ozbiljno razmišljanje koju je na radio Mir Međugorje u emisiji Agape dobio uvaženi fra Mario Knezović od svog subrata franjevca kada smo u toj emisiji negdje 2013.godine kao gosti nastupili ja i jedan moj kolega iz tadašnjih Zaboravljenih Branitelja.

SMS poruka je:

„Mogu li se ispovjediti i pričestiti svi oni koji imaju primanja iz rata a nisu bili u ratu“?

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba