Piše: Josip Milić
Dok časna sestra krvari, elita maršira pod mrtvačkim glavama
Hrvatska je ovih dana doživjela nešto što bi u svakoj normalnoj državi izazvalo šok, prosvjede i zahtjeve za ostavkama: časna sestra napadnuta i ranjena usred Zagreba, na ulici, u miru, u bijelu danu.
I što radi hrvatska medijska i politička kasta?
Ništa.
Ni glasa.
Ni retka.
Ni jedne jedine rečenice koja bi priznala ono što svi znaju, ali se nitko ne usuđuje izgovoriti.
Jer briselska škola šutnje, ta sterilna ideologija koja se boji realnosti više nego samog nasilja, duboko je zarazila naše institucije i redakcije.
U Europi migranti pune naslovnice tek kad zapali pola Pariza, ali u Zagrebu – gdje je napadnuta redovnica! – sve prolazi tiho, tiše od tišine.
Kao da je Hrvatska laboratorij za testiranje koliko poniženja njezini ljudi još mogu progutati.
Europa gori – a nama prodaju bajke
U Parizu više ne vladaju Francuzi, u Berlinu policija ulazi u cijele četvrti samo s dugim cijevima, u Londonu se starice boje izaći po kruh.
To je “novo normalno” koje Bruxelles uporno nameće kao model:
nesigurnost je sloboda, strah je tolerancija, šutnja je vrlina.
I sada to žele ovdje.
Da Hrvat bude građanin drugog reda u vlastitoj zemlji.
Da se ne usudi pitati tko ga napada.
Da se boji reći da je napadnut.
A umjesto prosvjeda — procesije s mrtvačkim glavama
Ali prava tragedija nije samo u medijskoj blokadi.
Tragedija je u tome što smo u isto vrijeme gledali kako se po hrvatskim gradovima šetaju ljudi koji otvoreno marširaju pod četničkim mrtvačkim glavama, simbolima zločina, masakra i pokolja koje je ovaj narod preživio.
I nitko ništa.
Niti jedan “antifašist” da digne glas.
Niti jedan moralni ljekarnik da kaže: dosta je, ovo vrijeđa Hrvatsku.
Ne – njima smeta Hrvatska, ne smetaju im oni koji je ponižavaju.
Zovu to “otvoreno društvo”.
A zapravo je to otvorena rana.
Nevjerojatno gdje živimo – ali još nevjerojatnije što trpimo
Ako se napad na časnu sestru može prešutjeti, što je sljedeće?
Ako se može otvoreno paradirati simbolima onih koji su rušili Vukovar, ubijali i palili, što će sutra biti prihvatljivo?
Ako se hrvatski narod navikne na šutnju, onda su granice moguće nepravde beskrajne.
Hrvatska nije država da bi joj se zahvaljivalo tišinom.
Hrvatska nije nastala da bi danas klečala pred anonimnim birokratima koji se boje vlastite sjene.
Ova zemlja je nastala jer su ljudi rekli: nećemo živjeti na koljenima.
Zato treba jasno reći:
napad na časnu sestru je napad na Hrvatsku.
A šutnja kojom nas guše jednako je opasna kao i sam napad.
Hrvatska se više ne smije praviti da ne vidi ono što joj se događa pred očima.
Jer jednom kad šutnja postane pravilo, onda ni ono najgore više neće biti vijest — jer neće biti ni Hrvatske koja bi na to reagirala.
Braniteljski.info