Francuski su se borili za Francusku, protiv fašista. Talijanski za Italiju, protiv fašista. Španjolski za Španjolsku, naravno, opet protiv fašista. Svi antifašisti Europe, osim hrvatskih, borili su se za svoju zemlju protiv fašista.
A hrvatski? Za ukidanje svoje države, za povratak pod okrilje Jugoslavije, koja je do ’41. bila totalitarna zločinačka kraljevina, uz reinterpretaciju iste te Jugoslavije, ali pod drugim totalitarnim, ovaj put komunističkim režimom.
Što su postigli? Slomom Italije, a zatim i Njemačke od strane Saveznika, te uz snagu i pomoć Crvene armije, pobijedili su u tom ratu. “Resetirali” su osamostaljenje Hrvatske te su, predvođeni dokazano protuhrvatskim snagama, prvenstveno četnicima koji su prešli u partizane te ORJUN-om, koju nipošto ne treba zaobići, uz proslavu pobjede i završetka rata sudjelovali u nezapamćenom masakru i zločinu nad hrvatskim narodom.
Za što se i protiv koga danas bore hrvatski “antifašisti”? Fašizma u Hrvatskoj nema i ne mogu se boriti protiv nečeg nepostojećeg. Postoji samostalna Hrvatska, ona je ustavna kategorija i svaka borba protiv njezina postojanja je veleizdaja. Podjednako je i s komunizmom, zlokobnom diktaturom, koja doduše kod nas nema status koji zaslužuje, no u realnom političkom prostoru malotko službeno i javno zaziva komunizam. Nema fašizma, nema Jugoslavije, nema povratka u komunizam, pa protiv čega se oni bore?
Budimo realni i izravni. Paljenje krijesova i proslava povratka Hrvatske u tvorevinu Jugoslaviju, instaliranje komunizma, uz provođenje genocidnih zločina, nije ništa drugo doli proslava ukidanja vlastite države i uvođenja diktature okupane krvlju.
Današnji “antifašisti” su čiste replike antifašista iz ’45. Namjere su im iste, iako ih skrivaju od javnosti skrivaju.
Narod bi usporedbu onih i ovih antifašista rekao: isto sranje, drugo pakiranje, nije šija nego vrat, ili nije drek nego se pas posro.
Roko Šikić/Facebook