Piše: Vlado Marušić
Lika je Hrvatska a Hrvatska je Lika. To nije samo zemljopisna činjenica, nego osjećaj duboko usađen u srce svakoga čovjeka koji Hrvatsku doživljava kao svoju domovinu, kao zemlju za koju su mnogi hrvatski sinovi bili spremni položiti ono najvrjednije a to je vlastiti život. Zato se čovjek mora zapitati što se događa kada se pod krinkom borbe za Liku organizira prosvjed na kojemu se, prema dojmu koji su mnogi istinski hrvatski Branitelji i domoljubi stekli, više osjećala ideološka podjela nego iskrena briga za hrvatski narod, hrvatsko selo, hrvatskog čovjeka i budućnost Like.
Borba za Liku ne bi trebala biti ničiji politički poligon. Lika nije pozornica za povratak u ideološke rovove prošlosti. Lika je zemlja hrvatskih branitelja, težaka, seljaka, radnika, majki i očeva koji su desetljećima čuvali svoja ognjišta. To je kraj iz kojega su mnogi otišli jer nisu mogli pronaći posao i sigurnu budućnost, ali kojemu se uvijek vraćaju u srcu. I upravo zato naziv „prosvjed za Liku“ sam po sebi nije dovoljan. Pitanje je za kakvu se Liku prosvjedovalo? Za Liku u kojoj će hrvatske obitelji moći živjeti od svoga rada? Za Liku u kojoj će mladi ostajati? Za Liku u kojoj će poljoprivrednik moći prodati ono što proizvede? Za Liku u kojoj će branitelji biti poštovani? Za Liku u kojoj će hrvatska zastava biti simbol zajedništva svih njezinih ljudi?
Ako je odgovor na ta pitanja „da“, onda bi takav prosvjed trebao biti mjesto okupljanja svih onih koji dišu hrvatski bez obzira na stranačku pripadnost. Međutim ovdje su se u borbu za Liku, pod krinkom „tobožnje zaštite i očuvanja okoliša“ unijeli simboli i ideologije koje hrvatskom narodu vraćaju sjećanja na vrijeme u kojemu su se hrvatska nacionalna svijest i hrvatsko domoljublje često tretirali kao nešto što treba potiskivati, onda se moramo zapitati kome će takav prosvjed zapravo koristiti.
Branitelji imaju pravo biti oprezni. Oni koji su devedesetih stali na branik Hrvatske znaju koliko je skupo plaćena sloboda. Znaju što znači hrvatska zastava. Znaju što znači kada se na ratištu ne pita tko je lijevo, a tko desno, nego tko je spreman stati uz svoj narod i svoju domovinu. Zato nije čudno ako dio hrvatskih branitelja ne želi sudjelovati na događajima na kojima prepoznaje simbole i poruke koje doživljava kao suprotne vrijednostima za koje se borio.
Bez obzira što su prosvjed u Zagrebu organizirale neke GI iz Gospića i drugih krajeva RH,potpomognute razno-raznim zelenim akcijama, potpuno je jasno iz naziva i imena onih koji su taj prosvjed podržali kako je taj skup zamišljen kao jeftini politički i politikantski skup sekte Možemo, SDP, Dalije Orešković, Anke Mrak Taritaš, Katarine Peović, Ivice i Mirjane Puljak, Ivane Marković, Zorana Milanovića, potpomognutih Severinom, Radom Šerbedžijom, lijevo orijentiranim kulturnjacima, koji mašu u svakoj prigodi jugoslovenskim zastavama sa zločinačkim zvijezdama petokrakama, duginim-pederskim zastavama, koji napadaju Domovinski rat i hrvatske Branitelje, nazivajući ih ološem ,pijancima, kockarima, dangubama i zgubidanima, koji zagovaraju abortus, eutanaziju, koji napadaju mirne molitelje po hrvatskim trgovima, koji napadaju našu Svetu Katoličku i Apostolsku crkvu i naše svećenike nazivajući ih pedofilima, koji zagovaraju dolazak i prolazak kroz RH islamskih migranata odnosno terorista, koji govore kako je Tito „šlampavo“odradio posao na Križnom putu kojima je trebalo oduzeti hrvatsko državljanstvo i zauvijek ih protjerati iz RH, onda taj skup u Zagrebu nitko tko je istinski Branitelj i domoljub nije mogao podržati i na njega doći. Jer biti na istom prosvjedu, u istom gradu pa čak i u istoj državi u isto vrijeme „rame uz rame“ je nemoguća misija bez obzira na ciljeve koji se žele tim prosvjedom žele postići. To nije mržnja. To je pravo na vlastito sjećanje, vlastiti stav i vlastito poštovanje prema žrtvi hrvatskih branitelja. To je samo stavljanje pravih stvari na pravo mjesto.
No, ipak od svega je najgore što su se na tom prosvjedu pojavili vodeći politički predstavnici heterogene i nehomogene skupine Mosta, Grmoja, Bulj i Miletić koji su zaslijepljeni mržnjom prema Andreju Plenkoviću sve svoje snage usmjerili po bilo koju cijenu kako bi Plenkovića i HDZ kriminalizirali, difamirali, stigmatizirali, kako bi se oni dočepali vlasti ne kako bi vladali već zavađali hrvatski narod, što su već u više navrata činili kad su imali neke ministre u Vladi RH kao što je njihov ministar u MUP-a Vlaho Orepić koji je ukinuo prebivalište mnogim Hrvatima iz BiH koji su dali najvrijednije što se moglo dati u obrani suvereniteta i integriteta RH u Domovisnkom ratu a da im pri tome uopće nije važno ni bitno tko je s njima “rame uz rame” na prosvjedu.
Danas, kada je Hrvatska slobodna i demokratska država, svatko ima pravo prosvjedovati. Svatko ima pravo kritizirati vlast. Svatko ima pravo tražiti promjene. Ali isto tako, svatko mora prihvatiti da će drugi čovjek reći: „Na ovaj prosvjed ne idem jer ne prepoznajem sebe, svoje vrijednosti i svoju borbu u onome što se tamo događa.“ I to pravo treba poštovati. Jer domoljublje nije vlasništvo nijedne političke stranke. Nije vlasništvo ni ljevice ni desnice. Ali domoljublje također nije nešto čega se treba sramiti. Hrvatski čovjek ima pravo voljeti svoju zemlju. Branitelj ima pravo biti ponosan na svoju uniformu. Obitelj poginulog branitelja ima pravo očekivati da se žrtva njezina sina, supruga ili oca nikada ne relativizira. I hrvatski narod ima pravo reći da ne želi ponovno živjeti s onima koji govore:“Zaboravimo prošlost okrenimo se budućnosti“jer svi koji to govore i zagovaraju su neprijatelji Hrvata.
Takvi zapravo žele zauvijek zacementirati krvavu prošlost hrvatskog naroda koja zacementirana i zakopana u tisućama jama nakon Križnog puta želi izići van kako bi izbacila istinu na površinu zemlje sukladno onoj poznatoj rečenici u Svetom Pismu:“Jedino će vas istina osloboditi!“A te istine nema dok god Hrvatskom vladaju oni koji su podržavali prosvjed za Liku u Zagrebu a istinske namjere su im kao i uvijek do sada bile podle, prijetvorne i pokvarene sukladno onoj Grčkoj izreci:“Čuvaj se Danajaca i kad ti darove donose.
Vlado Marušić/ Braniteljski portal.ba