U srcu Hercegovine, među brdima što čuvaju tradiciju kao svetu relikviju, smjestio se grad koji istovremeno prkosi vremenima i podliježe njegovim hirovima ,Široki Brijeg. Grad gdje se dan ne mjeri satima, nego brojem auta na dva kružna toka u Klancu.

Grad gdje se susret sa starim znancem često događa , kroz prozor automobila, uz žmigavac, sirenu i strpljenje koje puca u ritmu bosanskog lonca na šporetu.

Prometne gužve u Širokom nisu samo prometni problem, one su način života u koji su nas uvukle nesposobne političke elite iz stranke HDZ BiH koje se decenijama rotiraju ili ostaju na vlasti u gradu.

Te su prometne gužve povod za psovku, ali i za razmišljanje. Tu, dok čekaš da kolona krene, imaš vremena razmisliti o smislu života, o tome jesi li zaboravio ugasit bojler, jesi li negdje zaboravio svoj kišobran, koga si trebao a nisi nazvao,ili gdje su nestali oni dani kad je kroz grad prolazio tek pokoji stojadin i biciklo iz Njemačke.

Kad imaš vremena razmišljati kako je to bilo kad si pješice dolazio i vraćao se u tadašnju Lišticu a na makadamskim cestama oko te tadašnje općine tek poneki automobil čiji je broj rapidno rastao te ih je danas kad je Široki postao grad na prometnicama u gradu i oko njega čak 18 000, a postojeće prometnice su postale kao bure koje je prepuno vode a začepljeno, dok netko u njega pokušava bezuspješno naliti još vode .

Ujutro, kad se svi kreću prema Mostaru, a u popodnevnim satima svi se vraćaju nazad , Široki se pretvara u jedno veliko parkiralište s ritmom srca koje zna što znači čekati. Koje mora čekati jer mu nema druge.

U vrijeme odlaska i povratka s posla, u školu, vrijeme jačih sućuti u mrtvačnici, Široki na sebe oblači luđačku košulju, koju svi oblačimo na sebe a za veliko čudo nitko neće da je strgne sa sebe, i uleti s njom u zgradu općine, i njome počne lupati ponajprije novog gradonačelnika Ivicu Pavkovića a potom odgovorne ljude iz Katastra i Urbanizma i graditeljstva, koji su tu luđačku košulju navukli na sve žitelje našeg grada pa čak i na one koji se u to vrijeme zadese u blizini ta dva kružna toka.

Luđaci koji su umjesto na sebe na sve nas navukli luđačke košulje bez namjere pronaći ikakvo suvislo pa taman kratkotrajno rješenje kako bi smanjili te prometne gužve u gradu i oko njega a alternative postoje, koje im je ponudio kandidat za Gradonačelnika Širokog Brijega Žarko Lasić, no njegove ideje su trajale kraće od jeke mikrofona nakon što je napustio govornicu.

Postoje i alternative koje su im nudili i još im uvijek nude kompetentni ljudi za rješenje takvih problema, no ljudi koji imaju velik problem jer se ne pitaju u gradu, a ovi na vlasti koji bi ih trebali pitati i saslušati ih uopće ništa ne pitaju i ne slušaju.

A nama“luđacima“ostaje samo čekati da se netko uključi iz sporedne ulice, čekati da prometni policajac mahne rukom, čekati da se netko “ubaci” bez žmigavca. A i kad sve krene, onda stane , jer je netko sreo nekog koga nije vidio od krizme ili vjenčanja i zaustavio se nasred ceste, sa sva četiri žmigavca “samo da se pozdrave”.

Ali u toj svakodnevnoj prometnoj zbrci ima i nečeg duboko hercegovačkog , one sporosti koja te tjera da usporiš, da se sjetiš gdje si i zašto si tu. Prometne gužve u Širokom su, na neki čudan način, podsjetnik da ovdje nitko ne žuri previše , osim kad se žuri na kavu.

I tako, svaki dan ista priča, ali drugačije nijanse , malo živaca, malo smijeha, puno psovke, puno trubljenja i još više života. Jer Široki je takav , i kad stoji, nekako ide jer mu netko ide u susret. A dokle će ovako ići veliko je pitanje čiji odgovor svi iščekujemo, međutim strah me je potpune paralize koju ta luđačka košulja koju nosimo, nosi sa sobom.

A ukoliko se dogodi ta paraliza i nemogućnost kretanja vozila s mjesta što je realno u skorije vrijeme za očekivati još se više bojim da će mnogi umjesto luđačkih košulja koje nose na sebi početi koristiti druga sredstva kako bi one luđake u zgradi općine i srodnim službama natjerali ko Bog maglu.
Kroz tu maglu do zgrade općine mnogi će stići pješice.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba