Odmah nakon završenog prvog kruga Predsjedničkih izbora u RH počeli su nesmiljeni i orkestrirani napadi od strane „lažne desnice“u Hrvata koju je predvodio „zakrpa“i smutnja u svim događanjima koji se tiču tzv“desnice“a koju glumi da ju predstavlja i brani novinar Velimir Bujanec ,na najautentičnijeg i najvjerodostojnijeg kandidata za Predsjednika RH od završetka Domovinskog rata u RH Tomislava Jonjića koji se profilirao po mišljenju mnogih u stvarnog lidera istinske desnice u Hrvata, koji je osvojio duplo više glasova od svih kandidata tzv“desnice“ a poglavito od kandidatkinje DOMINO Branke Lozo koju su protežirali, reklamirali i zastupali upravo Velimir Bujanec i Marijo Radić osnivač DOMINO, ali i svi drugi javni mainstream mediji za razliku od Jonjića koji nije imao nikakve mogućnosti nastupiti na tim medijima što je činjenica u koju su se svi Hrvati mogli uvjeriti u vrijeme kampanje za Predsjednika RH.

Vjerojatni odgovor zašto je to tako leži u činjenici što je Tomislav Jonjić ponudio najbolji i najkonkretniji program razrađen do u najsitnije detalje a koji program je gađao samu srž problema u Hrvata, i koji program je raskrinkao i ljevicu i tzv“desnicu“koja u stvari nije desnica već skupina intereždžija, uhljeba, manipultora, ubačenih protuhrvatskih elemenata, skorojevića, parazita kojima je važniji osobni probitak i interes doli sveopći hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni interes, koji su u stanju prodati vlastitog oca poradi tih svojih partikularnih interesa što je pak rezultiralo velikom rascjepkanošću svih istnskoh desnih stranaka u Hrvata, čime se može smatrati kako je UDBA u tom dijelu načinila „odličan“ posao a to zacijelo ne bi uspjela da nije imala svoje pomagače unutar tih desnih stranaka koje je infiltrirala a koji su se uspjeli profilirati kao lideri desnice međutim oni s desnicom nisu imali ništa niti će imati.

Pojavom Jonjića na političkoj sceni u svim lijevo-liberalnim strankama i u tzv“lažnoj desnici“se pojavila bojazan kako će on iznova okupiti istinsku desnicu koja nikada nije poražena niti će biti poražena a koje će konačno zadati smrtni udarac političkom duopolu u Hrvata SDP-HDZ, te su se stoga u njegovom slučaju ujedinili i lijevi i tzv“desni“kako bi ga osujetili u namjeri okupljanja istinske desnnice, čemu smo svjedoci u vrijeme predsjedničke kampanje a evo i odmah nakon nje.

Napadi na Jonjića su išli toliko daleko od strane Bujanca i Radića koji nisu mogli podnijeti pojavnost na političkoj sceni kandidata koji nije „njihov“a koji je „prošišao“njihovu kandidatkinju Branku Lozo za duplo glasova, da su se u tim napadima poslužili čak i uključivanjem fra Šite Ćorića brata od Haškog uznika Valentina Ćorića, koji u svom pismu iznosi određene činjenice koje po njima kompromitiraju Tomislava Jonjića, a na koje je pismo vrlo brzo odgovorio Tomislav Jonjić kako bi obranio svoju ali i čast svoje cijele obitelji jer pismo jednog svećenika zacijelo ima određenu težinu u hrvatskom narodu, jer u hrvatskom narodu odavno uvriježeno mišljenje kako fratri i svećenici nikada ne lažu jer ih na to obvezuje svećenički kodeks i zavjet dan Bogu prigodom njihovog ređenja.

No, ono što je najvažnije od svega što se uspjelo postići ovim pismom fra Šite Ćorića po nalogu „duboke države“u čiju muljažu se idealno uklopio Velimir Bujanec je odsustvo racionalnosti kojoj je prethodila površnost i zaboravnost mnogih Hrvata pa čak i onih koji se smatraju domoljubima i istinskim Braniteljima, a koja površnost a poglavito zaboravnost je kroz stoljeće više koštala Hrvate nego li svi ratovi zajedno u kojim su stradale stotine tisuća Hrvata a nisu se opametili.

Kako u ovom tekstu ne bi bili pristrani a ni jednostrani u prosudbi tko je u pravu od ove dvojice a tko nije ostavljamo našim čitateljima prosudbu kad pročitaju pismo fra Šite Ćorića i odgovor na njega od strane Tomislava Jonjića koje objavljujemo u ovom tekstu.

Ovdje napominjemo kako je Tomislav Jonjić iskusan vuk jer se godinama bavi odvjetničkim poslovima a ujedno i piše knjige uz svoj odgovor objavio autentične i vjerodostojne dokumente kojim u cijelosti kompromitira Fra Šimuna Šitu Ćorića a koje dokumente je priložio uz svoj odgovor,koje posjeduje Braniteljski portal.ba kao i svi drugi mediji u RH i van nje koji su pratili prepisku njih dvojice.

Prepiska fra Šimuna Šite Ćorić i Tomislava Jonjić

Pismo fra Šimuna Šite Ćorića objavljeno u Političkom zatvoreniku (br. 180, ožujak 2007.)

Poštovani,

Kako, nažalost, ne stignem pratiti list „Politički zatvorenik“, tek mi je sada došao do ruku br. 172/173, 2006. s anonimnim prilogom (potpisan s M.N.) „Nove slike staroga haaškog igrokaza“. U njemu su, između ostalih, iznesene teške klevete protiv brata mi Valentina Ćorića. Kako se on sada od njih ne može braniti, molim Vas da makar iz poštovanja prema pravdi i istini uvrstite zasad ovaj moj skromni odgovor. Ne želim u ovakvim Valentinovim i našim obiteljskim prilikama ulaziti u bilo kakve polemike, pa se, evo, o ovome javljam s najnužnijim samo ovaj put, tek toliko da ne ostane na klevetama.

  1. Čitam Vaša vrlo cijenjena, a neka i prijateljska imena u Uredničkom odboru lista, i pitam Vas, kako Vam je promaklo, da upravo hrvatsko glasilo „Politički zatvorenik“ objavi takve neistine o jednome svome sunarodnjaku i supatniku koji leži u samici i biva svaki dan vođen svezan na neki politikom obojeni strani sud?!

2. Čovjek bi po samoj naravi glasila prije očekivao od Vas pomoć, nego blaćenje zatvorenika. Vi vjerojatno svi dobro iz svoga gorkog iskustva znate što blaćenje znači, posebice kad su oblaćenom „začepljena usta“ i „svezane ruke“, pa se ne može braniti. Ako i tko, onda bi to morao shvatiti svaki odvjetnik i svaki politički zatvorenik.

  1. Mogao je gosp. Jonjić negdje i drukčije izjaviti, ali činjenica je da se on javno i službeno borio i rukama i nogama i svačim drugim da na svaki način i protiv izričite volje klijenta ostane njegovim odvjetnikom. Poznato Vam je iz medija da je čak dotle išao, da je bio spreman, unatoč što ga Valentin više nije htio ni vidjeti, biti mu nametnuti „odvjetnik po službenoj dužnosti“, kao što je sam bez imalo srama javno izjavljivao. Tek kad je vidio da mora otići, onda je kao počeo tražiti da ode.
  2. Što se tiče samih razloga koje je Valentin imao za bezuvjetni otpust toga odvjetnika, njih se, nažalost, bilo uistinu previše i preteških nakupilo. Kad ih se jednom mogne objaviti, neće biti odvjetniku baš na čast. Pa da nisu valjani, ta ne bi ih UN-tribunal u najnezgodnije vrijeme, pred sami početak suđenja uvažio!
  3. Činjenice pokazuju, da u tom sporu nije bilo govora o nekoj Jonjićevoj brizi za „Kodeks odvjetničke etike“, kako se u Vašem listu piše. Ta uzalud su ga i stručnjaci za kodeks javno upozoravali da je „nedopustivo…protiv volje svoga branjenika haškog optuženika Valentina Ćorića nastoji zadržati dobro plaćeni mandat“ (JURIS PROTEKTA, Udruga za unapređenje pravosuđa u RH, 28. 2. 2006.).
    „Onog trenutka kad mu stranka otkaže punomoć i povjerenje, odvjetnik ga nema više pravo zastupati… Jonjićeva izjava u medijima da je, nakon ponovljenog medijskog napada, odlučio ipak od Haaga zatražiti razrješenje, znači da to nije učinio odmah nakon otkazivanja povjerenja, premda to nalaže odvjetnička etika…“ (Jadranko Črnko, član Upravnog odbora HOK-a i autoritet za kodeks, za „Večernji list“).

6. Ono navođenje potrošnje od „ni jedne lipe“ ili ‘rješavanje nekih privatnih pothvata’ toliko je nisko, da ni najlakovjernijima ne može biti uvjerljivo.Ta tko se god i sekunde zamisli u teške prilike jednoga haaškog zatvorenika, njegovoga privatnog i poslovnog života, njegova doma i obitelji, vidjet će koliko su to bijedne klevete i podvale. Uz to, kad jednom iziđu na javu, a hoće, sve „lipe“ i rabote gosp. Jonjića u Ćorića i u Ljubičića slučaju, onda će se tek vidjeti sva hipokrizija jedne takve tvrdnje.
Uvjeren sam, imajući povjerenja u Boga i pravdu, da će nakon patnje doći neko blago vrijeme, kad će Valentin moći sam slobodno i detaljno odgovarati na laži i podvale. Uostalom, UN-tribunal u Haagu nema božanski karakter i neće imati konačnu riječ.
Fra Šimun Šito Ćorić
Solothurn, 17. 3. 2007.

U istom broju objavljen je i odgovor odvjetnika Tomislava Jonjića: 

Gospodine Ćoriću,
raduje me objavljivanje Vaše «poslanice», u kojoj me želite tako oštro optužiti za tobožnje moje nezakonito, neprofesionalno i neetično ponašanje u predmetu MKSJ-a br. IT-04-74, u kojem sam od

  1. travnja 2004. do 27. lipnja 2006. branio Vašega brata Valentina. Raduje me i to, što se bar u obraćanju «Političkom zatvoreniku» potpisujete kao fratar. Bit će da pritom računate kako će Vam se više vjerovati.
    No, trud Vam je posve uzaludan, budući da je Vaša «poslanica» zbirka nategnutih jadikovki i izmišljotina. U drugim bi okolnostima zaslužila da se na nju odmahne rukom. Ali, kako ona predstavlja nastavak uporne kampanje da se mene i moju užu i širu obitelj uništi osobno i profesionalno, radi zaštite svog dostojanstva, dostojanstva svoje obitelji i struke, i takva me sili na odgovor:

1. Što sve spada u obranu od optužbi, rastezljiv je pojam. Imao bih o čitavoj stvari štošta kazati, ali ću – zbog profesionalnih obzira – nastojati svoj odgovor ograničiti na difamacije iz Vašeg pisma, iako Kodeks odvjetničke etike Hrvatske odvjetničke komore u toč. 34. propisuje da je odvjetnik ovlašten otkriti i pojedinosti koje bi spadale u odvjetničku tajnu, ako je to «potrebno radi zaštite odvjetnika». Juris prudencija MKSJ-a u Den Haagu također ovlašćuje odvjetnika, da se i u slučaju sukoba s klijentom «brani od optužbi», uz uvjet da time ne otkriva «ništa supstancijalno iz optuženikove obrane na suđenju» (IT-02-60-AR73.4, Prosecutor v. Vidoje Blagojević, Public and Redacted Reasons for Decision on Appeal by Vidoje Blagojeviæ to Replace His Defence Team, of 7 November 2003, para. 48).

2. Ganut sam Vašim dirljivim pozivanjem na lance, okove, začepljena usta i sl., makar tu retorièku figuru ne smatram osobito uspjelom. Nesumnjivo bolje od Vas znadem, da su optuženici pred MKSJ u neravnopravnu položaju u odnosu na Tužiteljstvo, i da se ne nalaze u lagodnu položaju. Kao branitelj u dva predmeta u Haagu, svoje sam nezadovoljstvo takvom situacijom izražavao na način propisan Pravilima o postupku i dokazima. Također, kao odgovoran intelektualac, o tome sam napisao i objavio veći broj tekstova (pa i na stranicama ovog mjesečnika), napose upirući prstom u ponašanje hrvatskih vlasti, kao i u problem politiziranosti optužnica te u dramatično pogubnu koncepciju tzv. udruženoga zločinačkog pothvata.

3. Iz mojih podnesaka i istupa pred sudom, kao i iz mojih članaka u razlièitim publikacijama posve je jasno da sam više nego dobro svjestan, da se Vašemu bratu – i ne samo njemu – na teret stavlja mnoštvo stvari za koje nije kriv, niti s njima ima ikakve veze. No, mi ovdje ne raspravljamo o tome, nego o nečemu drugom. Nemojte, dakle, pomisliti da ću nasjesti na Vaš prizemni pokušaj, da me konfrontirate s nekim apstraktnim Hrvatom, koji se nalazio ili se sada nalazi u pritvoru MKSJ-a, ili u pritvoru kojega hrvatskog suda. Ja nisam u sporu ni s kakvim hrvatskim «vitezom», ni vitezom; ja sam (bio) u sporu s Vašim bratom Valentinom Ćorićem oko nekih drugih, sasvim konkretnih stvari, pa teškom uvredom smatram Vaš pokušaj da mi Vi (!) zaobilazno počnete dijeliti lekcije iz poštenja, rodoljublja, osobne i nacionalne odgovornosti i profesionalne etike. Za takvu farsu imam previše godina.

4. Osim jadikovkom koja je prije tugaljiva, nego dirljiva, taj spor između mene i Vašeg brata u svome pismu Vi pokušavate mistificirati najobičnijim izmišljotinama. Nevjerojatna je Vaša spremnost da javno ustvrdite, kako sam se ja «rukama i nogama borio da ostanem odvjetnikom» V. Ćorića.
Vi vrlo dobro znate, da je V. Ćorić angažirao mene za branitelja; nisam ja njega tražio kao klijenta. Vi dobro znate ono što sam ja doznao nedavno, s kim ste se upravo Vi oko izbora branitelja «konzultirali» i zašto.

5. Vi znadete i to, fra Šimune Ćoriću, da je V. Ćorić inzistirao da ja budem njegov branitelj čak i onda, kad je Tužiteljstvo MKSJ u ljeto 2004. tražilo moje isključenje iz predmeta, zbog činjenice da sam tada već branio g. Pašku Ljubičića, a Tužiteljstvo je tvrdilo da postoji rizik od sukoba interesa. Znadete i to, da zapisnik s te sjednice nedvojbeno pokazuje da sam ja – u nazočnosti V. Ćorića – rekao da ću, nastupi li situacija u kojoj postoji rizik od sukoba interesa, tada napustiti Ćorićevu obranu, ostajući lojalan Paški Ljubičiću, čiju sam obranu preuzeo tri i pol godine ranije.

6. Vi vrlo dobro znate, da se V. Ćorić odupirao i odupro jednoipolgodišnjim pokušajima stanovite (vrlo visoko rangirane) predstavnice narodne vlasti, da mene eliminira iz obrane šestorice. Poznato Vam je i koja je bila svrha tih pritisaka.

7. Također vrlo dobro znate, da je V. Ćorić 20. siječnja 2006. pismeno obavijestio MKSJ, da sam ja njemu (ja njemu, a ne on meni!) otkazao zastupanje, što on prihvaća i traži da mu se dopusti imenovanje drugog branitelja. Znate i to, da ja taj podnesak s njegovim potpisom imam. Također znate da su istoga dana svi ostali branitelji u istom predmetu (njih desetak) dobili obavijest s upravo tim sadržajem.

8. Vi vrlo dobro znate i to da je V. Ćorić 22. lipnja 2006., pet dana prije mog izlaska iz predmeta, na sjednici koja se stenografira, te tonski i vizualno snima, ponovio, da sam ja njemu otkazao zastupanje (a ne on meni povukao punomoć!). Također znadete, da je na istoj sjednici – nakon što se apsolutno pozitivno izrazio o mome profesionalnom radu – htio doznati, jesam li ja spreman sudjelovati u njegovu obrambenom timu u nekom drugom svojstvu, osim kao glavni branitelj, što sam ja odbio. Tko se, dakle, fra Šimune Ćoriću, za što borio «rukama i nogama»?

9. Vi, fra Šimune Ćoriću, znadete i to, da glavni branitelj ima jedno ključno ovlaštenje koje subranitelj nema: on potpisuje («premapotpisuje») račune ostalih članova obrambenog tima.

10. Nevjerojatno je, da Vi –potpisujući se kao fratar – tvrdite kako sam ja i nakon sukoba s V. Ćorićem u siječnju 2006., bio spreman «biti mu ‘nametnuti odvjetnik po službenoj dužnosti’», i da sam to «bez imalo srama javno izjavljivao». Unatoč Vašoj neprijepornoj darovitosti za fantaziranje, priznajem da ste ovog puta nadmašili sama sebe. Teško je, naime, zbiti više laži u tako malo riječi.
Ja sam bio branitelj V. Ćorića po službenoj dužnosti skoro godinu i pol prije sukoba između nas dvojice, točno od 12. listopada 2004., tj. od dana kad je on zatražio od MKSJ-a da snosi troškove njegove obrane. Odluka o tome javna je i već godinama dostupna na portalu MKSJ-a (www.icty.un/org).

Dakle, samo osoba koja ima teškoća s elementarnom logikom (ili, alternativno, s elementarnim poštenjem), može tvrditi da sam u siječnju ili u veljači 2006. bio spreman dopustiti (odnosno, «boriti se» za to) da mi se nametne položaj u koji sam stavljen već prije godinu i pol dana, i iz kojega svojom voljom, bez odluke suda, uopće ne mogu i ne smijem izići!

  1. No, fra Šimun Ćorić znade da većina čitatelja neće krenuti u potragu za odlukom Tajništva MKSJ-a, pa računa na to, da ne će morati potkrjepljivati svoje izmišljotine. Ali, eto, da se više ne trudi ustrajati u svojim fantazmagorijama, u prilogu ovog teksta objavljujem faksimil odluke koja je i inače svakomu dostupna, a koja pokazuje tko ne govori istinu. Pročitajte, fratre Ćoriću! Što sam, dakle, o tome «bez imalo srama» izjavljivao i trebao izjavljivati, i tko se zapravo treba sramiti, fra Šimune Ćoriću?

12. Nevjerojatno je, fra Šimune Ćoriću,da imate hrabrosti izjaviti kako se za tobožnji otkaz odvjetniku nakupilo «previše i preteških razloga». Prijetite njihovim objavljivanjem i retorički pitate, «da nisu valjani, ta ne bi ih UN-tribunal u najnezgodnije vrijeme, pred sami početak suđenja uvalio!» Rado primam na znanje Vašu pohvalu «UN-tribunalu». Nemojte je, ne daj Bože, ni Vi zaboraviti! No, i sad ste se đilitnuli ne pogodivši cilja. Jer, kad se gradi na lažima, trošno se gradi.
Protiv mene su u naručenom pamfletu u «Večernjem listu» objavljene najogavnije optužbe. Tri se puta pozivalo (Tajništvo MKSJ-a, predsjednik MKSJ-a i Raspravno vijeće), da se podastre makar jedan dokaz za bilo koju od tih tvrdnji. Makar jedan! Nije ga bilo, a nema ga ni sad! Najobičnije se laži ne mogu dokazati, fra Šimune Ćoriću, ma kakvi se pamfleti naručivali!

13. No, da ne okolišamo, ja Vas pozivam, fra Šimune Ćoriću, da pročitate odluku i da objavite makar jedan dokaz kojega je, kako tvrdite, «’UN tribunal’ uvažio». Jedan jedini! To bar ne bi trebalo biti težak izazov, ta dovoljno ste pismeni! Jedan jedini, mali, najmanji dokaz, bilo koji i bilo kakav. Navedite ga, prepričajte ga, pokažite ga! Citirajte ga iz odluke. Hic Rhodus, hic salta!

14. Vama je dobro poznato da se sukob između Vašeg brata i mene zbio 19. siječnja 2006. Nepun mjesec kasnije, 14. veljače 2006. uložio sam javni i opširni (50 stranica!) predraspravni podnesak obrane. Moj tadašnji klijent (V. Ćorić) nije na taj predraspravni podnesak imao apsolutno nijednu primjedbu, a i Vi ste se – upitani kao «tata» – udostojali pismeno iskazati svoju suglasnost, opet bez ijedne primjedbe! Na tragu tog podneska odvijala se obrana dok sam ja bio branitelj.

15. Deset dana nakon ulaganja podneska, odnosno četiri dana nakon odluke kojom Tajništvo MKSJ-a zahtjev za mojim razrješenjem odbija, osvanuo je (24. II. 2006.) pamflet protiv mene u «Večernjem listu». Najavio mi ga je naručitelj već 21. veljače, a da se ne radi o šali, potvrdio je Vaš dopis, kojim nagovješćujete, da naručitelj (a tog je naručitelja sâm «Večernjak» u podnesku sudu identificirao u pismenoj formi) sprema nešto što će «dugoročno opteretiti» ne samo mene, nego i moju obitelj.
Vi ste, fra Šimune Ćoriću, vrlo dobro znali, da su tvrdnje kako sam «izdao klijenta», «prodao klijenta za milijun haaških eura», da sam sudionik nekakvoga tajnog aranžmana s MKSJ-om itd. najobičnija neistina. Znali ste, da je napadaj koji se na mene sprema takve naravi, da može uništiti ne samo mene, nego i moju obitelj. I doista nas jest sve teško pogodio, tim prije što na napade nisam smio odgovoriti kako pristoji. A što ste učinili? Gdje ste tada bili, fra Šimune Ćoriću? U čiju ste slavu tada slavili misu?
Vi ste, fra Šimune Ćoriću, tako sudjelovali u jednome nemoralnom pothvatu, kojemu je cilj bio uništiti mene i moju obitelj u svakom pogledu. I još imate hrabrosti potpisati se kao svećenik!?

  1. Pozivam Vas, fra Šimune Ćoriću, da objavite sve što imate i lime mislite da ćete me kompromitirati. Sad je trenutak! Upravo sada Vaš brat može na tome profitirati. Neka pokaže i dokaže, da ga je branitelj sabotirao (da ga je «izdao», «prodao» i što sve ne), i da zbog toga nema pravedno suđenje. «UN-tribunal» će uvažiti, bez brige! Kažite ili Vi ili Vaš brat, zašto tijekom dva mjeseca suđenja – u svakodnevnoj komunikaciji s Raspravnim vijećem i pred desetak branitelja te pet drugih optuženika – nikada ni jednom jedinom riječju nije imao prigovora na način na koji ja vodim njegovu obranu! Bilo je tisuću prigoda!

17. Kažite ili Vi ili bilo tko drugi, zašto u ovih jedanaest mjeseci suđenja moj bivši klijent nikada i nigdje ni jednom jedinom riječju nije ni pokušao kazati, da sam ga branio nekvalitetno i neprofesionalno! Kažite, što je moj bivši klijent mislio, kad je 22. lipnja 2006. pred Raspravnim vijećem, u kameru i na zapisnik, izjavio, da je svjestan kako sam radio kvalitetno i profesionalno tijekom cijelog postupka, tj. i u predraspravnoj i u raspravnoj fazi!

18. No, Vama nije ni do istine, ni do logike. Vi se, fra Šimune Ćoriću, pozivate na naručeni pamflet u «Večernjem listu», na tzv. udrugu Iuris Protecta i na odvjetnika Jadranka Črnka (šansonijera poput Vas, gle čuda!). Nevjerojatno je, da ne vidite kako je to istodobno i tužno i smiješno. Protivno Vašim trabunjanjima, nitko od njih nije nikakav stručnjak za kodeks odvjetničke etike. Da se ne biste upuštali u nove laži, pročitajte što o tome u priloženom stajalištu kaže Hrvatska odvjetničke komora 18. svibnja 2006.

19. A kako je došlo do istupa J. Črnka (koji se pismeno očitovao što je, kako i zašto «hipotetski» rekao) i što u hrvatskoj stručnoj i laičkoj javnosti znači neki Zeljko iz udruge Iuris Protecta, moglo bi biti poznato i Vama. Ali, kako Vam nije palo na pamet sjetiti se, da su mi – unatoč osjetljivosti svog položaja – u obranu priskočili praktično svi ostali branitelji iz istog predmeta, koji su najbolje upućeni u čitavu stvar?

Kako imate hrabrosti prešutjeti, da njihove pismene reakcije «Večernji list» nije objavio zbog toga što su remetile plan? Kako Vam nije palo na pamet, da je brutalni napadaj na mene bio toliko očito naručen i toliko primitivan, da ga do dana današnjega nije ponovio niti jedan tiskani ili elektronički medij u Hrvatskoj?

20. Kako Vam, u svojoj majestetičnoj pravdoljubivosti i fratarskoj poniznosti, nije palo na pamet, fra Šimune Ćoriću, spomenuti, da su Hrvatska odvjetnika komora i ADC ICTY (Odvjetnička komora odvjetnika registriranih pri MKSJ) pismeno potvrdile, da nikada i nigdje u ovoj (a ni u bilo kojoj drugoj!) stvari nisam prekršio kodeks odvjetničke etike, i da sam postupao na jedini mogući i dopušteni način?

Zanimljivo je to Vaše selektivno pamćenje. I rječito. Još uvijek mislite ušićariti nešto od toga, što me profesionalne obveze vežu, pa najpikantnije stvari iz čitave ove prljave pripovijesti moram prešutjeti (odnosno, pohraniti na tvrdo).

21. Nevjerojatno je, da hoćete lakovjerne zbuniti aluzijom na nekakve moje «rabote» u «Ljubičića slučaju». Gospodina Pašku Ljubičića branim od rujna 2000., dakle, šest i pol godina. Od toga sam ga više od tri godine potpuno besplatno branio pred MKSJ u Den Haagu. Nikada, ni u jednom trenutku nisam napustio njegov obrambeni tim, pa ni sada, kad čeka suđenje pred Državnim sudom u Sarajevu. I on je, vrlo očigledno, sasvim zadovoljan mojim radom, a sasvim je jasno da ga zanima obrana, a ne nešto drugo. O kojim mojim «rabotama» u «Ljubičića slučaju» Vi halucinirate, fra Šimune Ćoriću, nije mi poznato, pa Vas pozivam da javno kažete sve što imate kazati. No, jest mi poznato, što kanite postići povlačenjem Paške Ljubičića po kaljuži u koju ne spada. Na čast Vam!

  1. Vidim da Vas, po običaju, jako žuljaju «lipe». Dirljivo. Niste sami, žuljale su i «saradnika Maricu». Pozivam Vas da objasnite, na što ste mislili kad ste mi 22. veljače 2006. (dva dana prije pamfleta u «Večernjaku»!) napisali, da shvaćate kakva je odluka suda (tj. odluka kojom se odbija razrješenje branitelja), ali da unatoč tomu i bez obzira na to – ja moram pod svaku cijenu izići iz spisa, jer će u protivnome V. Ćorić biti i materijalno («i tvarno») uništen. I još: «Mislim da shvaćaš što hoću reći…»
    Shvaćam, fra Šimune Ćoriću, kako ne bih shvatio! Shvatio bih i da me niste ranije pitali: «…Hoće li X.-u (tj. optuženiku, op. T. J.) sud nešto platiti za rad na obrani…» Zanimljiva logika! Zato je u pamfletu u «Večernjem listu» naručitelj jako brinuo o tome koliko «Jonjić dobiva».

23. Predlažem, fra Šimune Ćoriću, da Vi – kao predstavnik i glasnogovornik «obitelji» – objavite, koliko ste i Vi i obitelj potrošili na odvjetnika i obranu do kraja lipnja 2006., tj. za 27 mjeseci obrane. Ja ću predočiti račune za svoje usluge (u Hrvatskoj i izvan nje!), koji nisu podmireni (jer dužnik valjda računa na to, da ću se držati starog običaja da prosjake zastupam besplatno!), a Vi predočite potvrde, priznanice i uplatnice. Da vidimo, kako stoje stvari s lipama, kunama, markama i eurima.
I da svima ljubopitljivima bude jasno ono što mi dobro znamo: prepiremo li se mi ovdje o moralu, «vitezovima» i «domovini», ili zapravo raspravljamo o – novcu. Jer, vrag je navika da se raspolaže tuđim…

S poštovanjem koje Vas ide,
Tomislav Jonjić, odvjetnik

Braniteljski portal.ba