Jučer su svi važniji mediji u Hrvatskoj prenijeli informaciju da je nakon nekoliko godina detaljne provjere optužnog prijedloga tužiteljstva BiH s nekoliko tisuća stranica materijala, koji je prema sporazumu između država BiH ustupila Republici Hrvatskoj, DORH odbacio sve optužbe protiv generala HV i HVO Zlatana Mije Jelića i s tim zaključio proceduralni, medijski i politički progon ovoga autentičnog ratnog vojskovođe i junaka oslobodilačkog rata.
Svaki normalan čovjek bi zbog toga trebao osjetiti barem mrvicu olakšanja i radosti, prvenstveno zbog toga čovjeka i njegove obitelji, koji je godinama bio istrgnut iz svojih korijena, prisiljen na bijeg i spavanje s jednim otvorenim okom, iako je svatko, baš svatko znao i lako mogao provjeriti da mu je umjesto progona i ružne višegodišnje medijsko-političke kriminalizacije sa snažnim međunarodnim implikacijama trebala pripadati svaka počast zbog sudjelovanja u hrvatskom oslobodilačkom ratu, ali i nevjerojatnog doprinosa obrani same ideje Bosne i Hercegovine.
Doslovno golobradi mladić, koji je kao dragovoljac s pripadnicima svoje generacije uzeo pušku i krenuo u obranu prava na život svoga naroda, Jelić je svojim liderskim vještinama, čašću i hrabrošću poveo vojsku istih kao on, a u krajnje kaotičnim vremenima nikada nitko tijekom i poslije tolikih bitaka nije o njemu progovorio ni jednu, jedinu ružnu riječ, niti insinuaciju o bilo čemu nečasnome usprkos već za vrijeme rata prisutnim obavještajnim i specijalnoratovskim podvalama u svim strukturama društva, s prijateljske ili neprijateljske strane.
Progon Zlatana Mije Jelića, ne samo njega, ali u ovom slučaju, i inače posebno njega razlog je zbog čega sam neki dan pitao što državna delegacija na najvišoj razini radi u Srebrenici.
Jasno je svakom poštenom čovjeku da to pitanje nije imalo nikakve veze s poštovanjem žrtve tisuća ubijenih u Srebrenici, bilo je to pitanje politici i politikama koje su progonom generala Jelića ružno instrumentalizirale žrtve Srebrenice dovodeći ih nedužne u vječni sukob sa žrtvama hrvatskog naroda, ali i sa osloboditeljima Bosne i Hercegovine, koje nitko više od generala Jelića nema pravo predstavljati.
Pogotovo ni jedan, niti svi zajedno generali tadašnje Armije BiH.
Neusporediv je njegov i njihov doprinos u njegovu korist. To nije samo, nije uopće dojam nego lako dokaziva i neporeciva činjenica.
Kao što je neusporediva njihova ratnička čast.
Čovjek u ovakvom trenutku može izraziti radost i zahvalnost Bogu, ali i naučiti na sudbini i putu generala Zlatana Mije Jelića da sebe i do sebe mora držati uvijek i svugdje, da državna i nacionalna politika ne smije imati, ni pokazivati trunke iluzija o odnosima i namjerama drugih prema sebi i svome narodu, da stvarne zasluge iz prošlosti ne vrijede naspram nečasne i neprijateljske namjere i da samo jak čovjek i jak narod može uspješno ostvariti ideale zbog kojih je Jelić i tisuće mladića nazad trideset i nešto godina riskiralo živote.
General Zlatan Mijo Jelić je podnio ovaj progon, samo on zna kako, a ako to nije uz sva slična iskustva koja kao narod imamo dovoljno za potpuno otriježnjenje, ja zbilja ne znam što jest.
Zato se moraju postavljati bitna pitanja, kako god zvučala neugodno, da bi se spriječilo i preveniralo neugodna nova i slična iskustva.
Ne može država izazivati neupitno povjerenje nacije ako njeni simboli nisu zaštićeni, sigurni i ako nisu ovjenčani neupitnom zasluženom slavom i čašću.
Zaključno, dobro je što je sve ovako završilo, to održava nadu, no bit stvari je u tome što se progon generala Jelića nikada nije smio dogoditi. To nije pitanje ili kritika bošnjačko-muslimanskoj politici, jer oni rade i pokušavaju ono što mogu i što ovisi o njima, to je kritika ukupnoj hrvatskoj nacionalnoj politici, koja je morala biti dovoljno čvrsta i jaka da nikada ništa slično ne padne na pamet ni Bošnjacima, ni Srbima, niti bilo kome drugom.
Dobro je ispravljati svoje propuste, najbolje ih je ne činiti, jer te finese razlikuju jaku od slabe države, a od toga ovisi povjerenje naroda i spremnost sutrašnjih Jelića za ono što je Mijo radio nazad 33 godine.
Marko Ljubić/Facebook