Poštar „Shane“ – Šejn iz Čapljine

Piše: Vlado Marušić

Nekada smo imali svoje junake. Bili su to ljudi koji su u teškim vremenima ostajali uz svoje obitelji, uz svoj narod, uz svoje susjede i prijatelje. Ljudi koji su znali što znači riječ obraz, čast, poštenje i odgovornost. Nisu imali mnogo, ali su imali ono najvažnije , ljudsko dostojanstvo. A danas? Danas, čini se, stvaramo neke nove junake. Junake društvenih mreža. Junake koji ne moraju učiniti ništa plemenito da bi postali poznati. Dovoljno je napraviti nešto neobično, skandalozno, šokantno ili društveno neprihvatljivo i eto te u središtu pozornosti.

Tako je i jedan poštar iz Čapljine, Stipo Jukić, preko noći postao svojevrsni „Shane“ Šejn iz Čapljine po uzoru na western junaka Shanea iz istoimenog filma „Shane“iz 1953.godine koji je zaradio čak 6/šest nominacija za Oscara. Samo što ovo nije vestern. Nema ovdje prašnjavog američkog gradića, konja, revolvera i pravednog junaka koji odlazi u zalazak sunca. Ovdje su u pitanju mirovine ljudi koji su ih čekali. Ljudi kojima mirovina nije luksuz. Nije putovanje. Nije provod. Nije karta za Bangkok. Mirovina je mnogima kruh, lijek, grijanje, režija i posljednja slamka spasa.

Prema dosad objavljenim informacijama, Stipo Jukić, poštar iz Višića kod Čapljine, u trenutku nestanka nije isporučio između 50 i 60 mirovina koje je prethodno zadužio. Nakon odlaska iz BiH završio je u Bangkoku, a tijekom boravka na Tajlandu objavljivao je snimke na društvenim mrežama. Protiv njega je 10. rujna podnesena kaznena prijava zbog sumnje na kazneno djelo utaje, a nakon povratka u BiH uhićen je na Bijači i potom pušten da se brani sa slobode. I tu bi, po meni, trebala završiti svaka romantizacija ove priče. Ali nije. Odjednom se pojavljuju ljudi koji se s njim poistovjećuju.

Netko ga brani. Netko se šali. Netko govori: „Ma neka je potrošio!“ Netko pita: „Zašto nas nije poveo na Tajland?“ Čak se pojavila i kampanja za prikupljanje novca povezana s njegovim povratkom, dok su pojedini mediji i društvene mreže cijelu priču pretvarali u svojevrsnu internetsku zabavu.

I tu se moramo zapitati: kamo smo mi to kao društvo krenuli? Jer nije više najveći problem samo ono što se dogodilo u Čapljini. Mnogo veći problem postaje ono što se događa u glavama ljudi koji u tome vide nešto simpatično, hrabro, zabavno ili čak vrijedno divljenja.
Ako mladom čovjeku danas pošaljemo poruku da se isplati prevariti sustav, uzeti ono što ti ne pripada, pobjeći tisućama kilometara daleko, objavljivati snimke provoda i onda postati popularan , kakvu smo mu životnu lekciju dali?

Da se poštenje ne isplati? Da je budala onaj koji radi, čeka plaću i mirovinu, plaća račune i živi od onoga što je pošteno zaradio? Da je junak onaj koji napravi problem, a onda postane slavan? Ne, ljudi moji. To nije put prema boljem društvu. To je put prema društvu u kojem se ruše posljednje granice između dobra i zla. I zato ovo nije priča samo o Stipi Jukiću. Ovo je priča o nama. O našim vrijednostima. O tome što danas slavimo. O tome kome dajemo pažnju. O tome kome se divimo. I o tome kakvu poruku šaljemo našoj djeci.

Ne treba pritom vrijeđati mlade ljude zbog glazbe koju slušaju, odjeće koju nose, tetovaža, naušnica ili nekog drugog osobnog izgleda. To samo po sebi nije mjerilo čovjekova karaktera.
Ali treba govoriti o diverziji istinskih vrijednosti. O vremenu u kojem se poštenje ponekad smatra naivnošću, skromnost zaostalošću, a bezobrazluk hrabrošću. O vremenu u kojem se čovjeku koji radi četrdeset godina može reći da je „budala“ jer je cijeli život išao poštenim putem, dok se onome tko prijeđe granicu zakona daju lajkovi, komentari, podrška i što je najgore, simpatije.

To je opasno. Jer nije svaka popularnost vrijedna poštovanja. Nije svaki viralni video vrijedan gledanja. Nije svaka životna priča vrijedna oponašanja. I nije svatko tko postane poznat junak. Možda je upravo vrijeme da ponovno naučimo razlikovati popularnost od časti, slobodu od bezakonja i hrabrost od neodgovornosti. Zakon treba pustiti da radi svoj posao.
KZ FBiH u članku 290. propisuje kazneno djelo utaje za onoga tko s ciljem pribavljanja imovinske koristi protupravno zadrži tuđu pokretninu koja mu je povjerena, uz propisane kazne koje ovise o okolnostima i vrijednosti.

Ali prije nego što sud izrekne bilo kakvu presudu, postoji još jedan sud koji često zaboravljamo. Sud vlastite savjesti. A taj sud ne može voditi odvjetnik. Ne može ga voditi medij. Ne može ga voditi TikTok. Ne može ga voditi Facebook. Njega čovjek nosi sam sa sobom. I upravo zato želim reći nešto i Stipi. Stipe, ako čitaš ovo, nitko ti ne može oduzeti pravo na obranu. Imaš pravo dokazivati svoju nevinost i iznijeti svoju stranu priče. Tako funkcionira pravna država. Ali jedno ti nitko ne može oduzeti niti ti može dati: odgovornost za vlastite odluke.

Ako si, kako se sada sumnja, uzeo novac koji ti je bio povjeren da ga predaš ljudima kojima pripada, onda si napravio nešto mnogo ozbiljnije od običnog „bijega na Tajland“. Ušao si u živote ljudi koji možda nisu znali hoće li sutra imati za lijek. I upravo zato ova priča ne smije završiti na fotografijama Bangkoka, djevojkama, plažama, TikToku i šalama. Jer iza tih mirovina nisu bili samo novci. Iza svake mirovine bio je jedan čovjek. Jedna žena. Jedan starac. Jedna baka. Jedna obitelj. Jedan život.

Hrvatska pošta Mostar objavila je da su mirovine na tom području naknadno isplaćene, dok su nadležne institucije nastavile provjeravati okolnosti i iznos novca koji je bio predmet istrage. I zato nemojmo od ove priče praviti bajku. Nemojmo od čovjeka osumnjičenog za kazneno djelo praviti super junaka samo zato što je priča filmska.

Nije junak onaj koji pobjegne. Junak je onaj koji ostane. Nije junak onaj koji uzme ono što mu ne pripada. Junak je onaj koji cijeli život živi od svojih deset prstiju. Nije junak onaj koji se smije tuđoj nevolji. Junak je onaj koji pomogne čovjeku u nevolji. Nije junak onaj koji svoje pogreške pretvara u zabavu. Junak je onaj koji ima snage priznati pogrešku, suočiti se s posljedicama i pokušati je ispraviti. To su naši junaci. To su ljudi koje trebamo pokazivati djeci.

To su ljudi kojima treba davati prostor. To su ljudi prema kojima treba usmjeravati poštovanje. A što se tiče Stipe? Neka pravna država kaže svoje. Ako se dokaže krivnja, neka odgovara u skladu sa zakonom. Ako se ne dokaže, neka bude oslobođen. Ali bez obzira na konačan sudski ishod, jedno pitanje ostaje nama svima: Jesmo li došli dotle da se više ne pitamo što je ispravno, nego što je popularno? Ako jesmo, onda naš najveći problem nije jedan poštar. Naš najveći problem je kompas koji smo izgubili.

Jer društvo koje počne slaviti ono čega bi se nekoć sramilo polako gubi osjećaj za dobro i zlo. A kada izgubimo taj osjećaj, onda više nije važno gdje se nalazi Bangkok. Jama bez dna može biti i ovdje, među nama. Zato Stipo nije moj „Shane“. I nije moj junak. A ako želimo sačuvati ovo malo dostojanstva koje nam je još ostalo, ne trebamo od njega praviti ni heroja, ni antiheroja, ni superjunaka. Trebamo samo naučiti jednu jednostavnu, staru i pomalo zaboravljenu riječ: POŠTENJE. Jer kada nestane poštenja, nestaje i društvo. A kada nestane društvo, ostaju nam samo lajkovi, ekrani i ljudi koji se smiju dok drugi plaču.

Vlado Marušić/Braniteljski portal