Piše:Vlado Marušić
U Federaciji Bosne i Hercegovine postoji jedna dogovorena tišina koja razdire glasnije od svake buke. To je tišina prema istinskim razvojačenim braniteljima. Tišina političkih elita, svih, bez iznimke. I muslimansko-bošnjačkih i hrvatskih. Onima na vlasti i onima koji se lažno zaklinju da bi, eto, oni nešto učinili da imaju priliku. Nitko nije. I nitko nije učinio ništa. I neće. A neće jer braniteljska istina košta a tu cijenu nitko neće platiti. Nju plaćaju umorni, ostarjeli , iscrpljeni, materijalno i moralno diskreditirani Branitelji bez ikakvih prava iz rata.
Godinama se izmjenjuju vlasti, mandati i stranačke boje, ali odnos prema onima koji su nosili rat na svojim leđima ostaje isti : bešćutan, hladan, proračunat. Istinski razvojačeni branitelji, oni koji su osjetili okus krvi, suza i znoja na vlastitim rukama, licima i tijelima, ostavljeni su po strani. Zaboravljeni. Precrtani. Od svih osim od Onog Kome beskrajno vjeruju i Koji ih nikada napustio nije i neće.
Umjesto njih, prava su dobili tzv. “branitelji”, zajedno s članovima svojih obitelji , oni koji nikada nisu izvlačili mrtve i ranjene iz blata, granata i vatre. Oni koji nisu gledali smrti u oči kako bi netko drugi danas mogao živjeti u miru. I dok njihove obitelji danas imaju sve, oni pravi nemaju gotovo ništa.
Političke elite peru ruke krvlju naših rana poput Poncija Pilata. Pravdaju se kako to nije njihova nadležnost, kako je to odgovornost nekih drugih institucija, nekih drugih razina vlasti. A u stvarnosti, njih zanima samo jedno: kako izgurati još jedan masno plaćeni četverogodišnji mandat sa svim beneficijama ovog svijeta u zakonodavnoj, izvršnoj ili sudskoj vlasti. Kako zadržati pozicije na kojima su se uhljebili oni, njihovi istomišljenici, članovi njihovih obitelji, prijatelji, kumovi, ljubavnice.
Kada istinski razvojačeni branitelji podignu svoj glas, kada zaprijete masovnim prosvjedima zbog nepravde koja im se sustavno čini, odgovor vlasti nije dijalog nego specijalna i temeljna policija. Spremni su primijeniti silu protiv onih koji su im upravo tu vlast omogućili. Protiv onih bez kojih danas ne bi sjedili u udobnim uredima i ne bi dijelili lekcije o “pravnoj državi”.
Ali neka znaju: krv naših rana nikada neće sprati sramotu s njih. Ta krv je čista i nevina. Njome se ne peru grijesi, njome se samo obilježava nečist. I tko jednom okrvavi ruke takvom krvlju, zauvijek ostaje obilježen. Ne mogu ga oprati sve rijeke, sva mora, ni sva jezera ovoga svijeta. Jer pravda se može odgađati, ali istina nikada.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba